Arafat, Jaser (arapski Yasīr ‘Arafāt [arafa:'t], pravo ime Muḥammad Yāsir ‘Abd ar-Raḥmān ‘Abd ar-Ra’ūf ‘Arafāt), palestinski političar (Kairo, 24. VIII. 1929 – Pariz, 11. XI. 2004). Diplomirao građevinarstvo na Sveučilištu u Kairu 1956., potom radio u Kuvajtu gdje je 1958. bio jedan od osnivača Fataha te je od 1965. organizirao bombaške i druge gerilske upade Fataha u Izrael. Pošto se Fatah 1967. priključio Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO), postavši ujedno njezina najsnažnija sastavnica, Arafat je 1968. izabran za predsjednika Fataha, a 1969. i predsjednika PLO-a (na oba je položaja ostao do smrti), sa sjedištem u Jordanu. Djelovanje palestinskih snaga u Jordanu izazvalo je sukob s jordanskim kraljem Huseinom II. te je Arafat 1971. prešao u Libanon a, odustavši od otvorenih terorističkih akcija, u studenom 1974. istupio je na Općoj skupštini UN-a zauzevši se za stvaranje posebne države u arapskom dijelu Palestine. Njegove palestinske jedinice borile su se protiv kršćanskih milicija u libanonskom građanskom ratu od 1975., a zbog izraelske intervencije u Libanonu 1982. napustio je Bejrut i uspostavio novu bazu u Tunisu odakle je u Zaljevskom ratu 1991. podržao Irak. Pošto je sudjelovao u mirovnim pregovorima s Izraelom, 1994. dobio je Nobelovu nagradu za mir (s Yitzhaqom Rabinom i Shimonom Peresom) za doprinos mirovnomu sporazumu između PLO-a i Izraela, potpisanom 13. IX. 1993. u Washingtonu. Tim je sporazumom predviđena samoupravna Palestinska nacionalna uprava na Zapadnoj obali i u Gazi, kojoj je od 1994. bio predsjednik (izabran i na općim izborima 1996). Nakon prekida novih palestinsko-izraelskih pregovora 2000., pred kraj života došao je pod djelomičnu međunarodnu izolaciju, a Izrael mu je od 2001. onemogućivao slobodno kretanje izvan predsjedničkoga kompleksa u Ramallahu, optužujući ga za poticanje bombaških napada u Izraelu. Pušten je na liječenje u Pariz, gdje je umro.
