struka(e): suvremena povijest i politika

Organizacija islamske suradnje (engleski Organization of the Islamic Cooperation, akronim OIC, francuski Organisation de la coopération islamique, akronim OCI, arapski Munaẓẓamat at-ta‘āwun al-islāmī), međunarodna organizacija islamskih država; do 2011. nazivala se Organizacija islamske konferencije, koja je osnovana 25. IX. 1969 (osnivačka konferencija bila je u Rabatu, u Maroku). Njezini ciljevi bili su jačanje islamske solidarnosti, razvijanje suradnje među državama članicama, zaštita muslimanskih svetih mjesta, potpora palestinskoj oslobodilačkoj borbi, eliminiranje rasne diskriminacije i dr. Stvorena su glavna radna tijela: Konferencija kraljeva i predsjednika država i vlada, Konferencija ministara vanjskih poslova i Glavno tajništvo (s glavnim tajnikom na čelu). Prva konferencija ministara vanjskih poslova održana je u ožujku 1970. u Džiddi u Saudijskoj Arabiji (Džidda postaje privremeno sjedište, dok je za buduće stalno sjedište određen Jeruzalem pod palestinskom vlašću). Na osnivačkoj konferenciji Organizacije islamske konferencije (1969) sudjelovali su Afganistan, Alžir, Čad, Egipat, Gvineja, Indonezija, Iran, Jemen (Sjeverni i Južni), Jordan, Kuvajt, Libanon, Libija, Malezija, Mali, Maroko, Mauretanija, Niger, Pakistan, Palestina, Saudijska Arabija, Senegal, Somalija, Sudan, Tunis i Turska. Tijekom 1970-ih i 1980-ih članice postaju Bahrein, Katar, Sijera Leone, Sirija, Oman i Ujedinjeni Arapski Emirati (1972); Bangladeš, Gabon, Gambija, Gornja Volta (kasnije Burkina Faso), Gvineja Bisau, Kamerun i Uganda (1974); Irak (1975); Kamerun i Maldivi (1976); Džibuti (1978), Benin (1983); Brunej (1984) i Nigerija (1986). Zbog potpisivanja mirovnoga sporazuma s Izraelom, Egipat je bio suspendiran 1979–84. Tijekom 1990-ih nove članice postaju Albanija, Azerbajdžan, Kirgistan, Tadžikistan i Turkmenistan (1992); Mozambik (1994); Kazahstan (1995); Surinam i Uzbekistan (1996); Togo (1997) i Gvajana (1998). Od 2001. uključena je i Obala Bjelokosti (kao 57. država članica). Od samog osnivanja Organizacija islamske konferencije bila je opterećena političkim suprotnostima među pojedinim državama članicama, njihovim povremenim međusobnim sukobima i ratovima, geopolitičkim težnjama pojedinih režima za regionalnim vodstvom, sunitsko-šijitskim sporovima, pitanjem priznanja Izraela i dr. Početkom 2000-ih OIC je zadržao iste ciljeve (islamska solidarnost, međudržavna suradnja, potpora Palestini, politička stabilnost i dr.), koji su prošireni u kontekstu suvremenih međunarodnih okolnosti. U svom programu iz 2016. OIC suradnju usmjerava na sigurnosno i protuterorističko područje, pitanje Palestine i Istočnoga Jeruzalema, gospodarske razvojne programe, znanstvenu i tehnološku suradnju, prehrambenu i ekološku sigurnost, ljudska prava i dr. Najvažnije je tijelo OIC-a Konferencija šefova država, s redovitim sastancima svake tri godine. U intervalima između sastanaka na vrhu, a radi efikasnije provedbe odluka šefova država održavaju se sastanci ministara vanjskih poslova (Vijeće ministara). Ministri vanjskih poslova biraju glavnoga tajnika organizacije, na mandat od četiri godine. Operativno tijelo je Tajništvo na čelu s glavnim tajnikom i četiri pomoćnika. Unutar OIC-a djeluje i niz drugih institucija, među ostalim i Islamska organizacija za odgoj, znanost i kulturu (ISESCO).

Citiranje:

Organizacija islamske suradnje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 9.10.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/organizacija-islamske-suradnje>.