hebrejski jezik (hebrejski lešon ‘ibrit, sefah ‘ibrit), semitski jezik sjeverozapadne skupine (zajedno s feničkim, ugaritskim i aramejskim jezikom). Razvio se iz starijih sjeverozapadnih kanaanskih dijalekata kojima su govorili u II. tisućljeću pr. Kr. kanaanski narodi. Od njih su jezik preuzeli Hebreji (Izraelci, Judejci) dok su se postupno naseljavali u Kanaanu (danas Izrael i Palestina) tijekom razdoblja XIV. do XII. st. pr. Kr. Zato će se taj izvorno kanaanski jezik poslije prozvati hebrejskim jezikom.
Hebrejskim jezikom napisana je Biblija Staroga zavjeta, i to protokanonske knjige (od X. do IV. st. pr. Kr.). Biblija je pisana postupno, kroz naraštaje. Zato se u Bibliji nazire razvoj jezika, od visokoga hebrejskog u VIII. st. pr. Kr. (Proroci) do kasnoga hebrejskog u IV. st. pr. Kr. (Ezra, Nehemija, Propovjednik). Klasični književni hebrejski bio je oblikovan već u doba kralja Salamuna (X. st. pr. Kr.), kada je Salamun uspostavio dvorsku školu i središnje svetište u Jeruzalemu. U Psalmima se najbolje razabire razvoj hebrejskog jezika: oni su nastajali u razdoblju od X. do II. st. pr. Kr. Najstarijim hebrejskim pisanim tekstom drži se Deborina pjesma (Sudci, 5) nastala prije god. 1000. pr. Kr.: u njoj ima arhaičnih izraza i dijalektalnih riječi. Nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva (539. pr. Kr.) Židovi su bili pod utjecajem aramejskoga jezika, koji je u to doba, nakon akadskoga jezika, bio službeni jezik u Babilonskom Carstvu. Zato se povijest biblijskoga hebrejskog jezika dijeli na predsužanjsko doba (zlatno doba hebrejskog jezika) i poslijesužanjsko, kada se hebrejski jezik naglo mijenjao pod utjecajem aramejskoga, koji je postupno postao govorni jezik Hebreja, a u II. ili u I. st. pr. Kr. hebrejski je praktički bio zamijenjen aramejskim. Hebrejskim jezikom, snažno arameiziranim, služili su se još samo neki rabini i učeni ljudi (jezik tanaita, jezik Mišne). Tako hebrejski zapravo nikad nije posve iščeznuo iz uporabe. U doba kasnoga Starog zavjeta i ranoga Novog zavjeta upotrebljavao se u pisanoj vjerskoj književnosti (midraši, Mišna, Gemara, Talmud, i dr.). Jezik Mišne vrlo je bitan, jer je uvelike utjecao na gramatičko oblikovanje i leksičko obogaćenje suvremenoga govornoga hebrejskog jezika (riječi, sintaksa, gramatika).
Kada su Židovi u I. i u II. st. bili protjerani iz Palestine pa se naseljavali u cijelom Rimskom Carstvu, njegovali su u sinagogama hebrejski jezik, jer su na njemu morali čitati Bibliju. U srednjem vijeku (VII. do XII. st.) hebrejski je pretrpio veliki utjecaj arapskoga. Budući da su Židovi bili raseljeni po cijeloj Europi, i vrlo udaljeni jedni od drugih, počele su se stvarati razlike u hebrejskom jeziku: sefardskim hebrejskim govorili su Sefardi, Židovi podrijetlom iz Španjolske, rašireni po arapskim zemljama i cijelom Osmanskom Carstvu, a aškenaškim hebrejskim Aškenazi, Židovi naseljeni u Njemačkoj i istočnoj Europi.
Budući da je Biblija pisana hebrejskim jezikom, ali samo suglasnicima, između VI. i X. st. masoreti su uz njih upisali posebne znakove (masoretski znakovi) kojima su označili samoglasnike. Nakon toga omogućeno je jedinstveno čitanje biblijskoga teksta.
U XVIII. st., u doba haskale (židovsko prosvjetiteljstvo), židovski pisci pisali su hebrejskim i tako utrli put suvremenomu govornomu hebrejskom jeziku, ivritu; njegovu je razvoju uvelike pridonio Eliezer Ben Jehuda potkraj XIX. st. napisavši suvremenu gramatiku i enciklopedijski rječnik hebrejskoga. Godine 1948., s osnivanjem izraelske države, hebrejski je jezik u njoj proglašen službenim, uz arapski jezik.
