Edip (grčki Οἰδίπους, Oidίpous: otečenih nogu; latinski Oedipus), u grčkoj mitologiji, sin tebanskoga kralja Laja i kraljice Jokaste, koji su ga imali bez obzira na upozorenje iz proročišta da će Laj umrijeti od ruke rođenoga sina. Strepeći od zle sudbine, novorođenčetu su proboli i svezali gležnjeve pa ga odnijeli da umre u divljini Kiterona, gdje ga je našao korintski pastir i dao kraljevskomu paru bez djece Polibu i Meropi. Potaknut nečijom insinuacijom da mu Polib nije stvarni otac, Edip se zaputio u Delfe provjeriti svoje podrijetlo, no Pitija ga je odatle otpravila s proročanstvom da će ubiti svojega oca, a majku uzeti za ženu. Izbjegavajući povratak u Korint, lutavši je naišao na Laja koji je krenuo u Delfe po savjet kako da oslobodi Tebu od Sfinge. Ne prepoznavši se, otac i sin su se pritom sukobili, te je Edip ubio Laja. Nastavivši put, odgonetnuo je Sfinginu zagonetku, na što se ona bacila u provaliju. Tebanci su mu za nagradu dali kraljevsko prijestolje i ženu, kraljicu Jokastu, s kojom je dobio Eteokla, Polinika, Ismenu i Antigonu. Pošto je uz pomoć vrača Tiresije Edip shvatio da se proročanstvo ispunilo, Jokasta se ubila, on si je iskopao oči, a Kreont ga je protjerao. Zaustavivši se u Kolonu nadomak Atene, ondje je umro nakon što je bacio kletvu na svoje sinove.
Za pojavu mnogobrojnih umjetničkih obradba mita o Edipu i odjek u raznovrsnim teorijskim razmatranjima bio je presudan golem utjecaj najpoznatijih adaptacija, Sofoklovih tragedija Kralj Edip i Edip na Kolonu. Tomu je pridonio i Aristotel koji je u Pjesničkom umijeću naveo Kralja Edipa kao vrhunski primjer tragedije.
Osim u Sofokla, Edipova sudbina obrađena je u tragedijama Euripida (Feničanke), Seneke Mlađeg i Pierrea Corneillea, u adaptacijama Sofoklove drame Johna Drydena i Voltairea, te u dramama Huga von Hofmannsthala (Edip i Sfinga) i Andréa Gidea. Mit o Edipu nadahnuo je u glazbi Henryja Purcella (arija), Antonija Sacchinija i Ruggera Leoncavalla (opere) te Igora Stravinskog (opera-oratorij prema libretu Jeana Cocteaua), u slikarstvu Jeana Augustea Dominiquea Ingresa (Edip i Sfinga), Gustavea Moreaua, Maxa Ernsta, Salvadora Dalíja, a u filmskoj umjetnosti Piera Paola Pasolinija (Kralj Edip) i Philipa Savillea. Posebnu pozornost posvetila mu je psihoanalitička teorija (→ edipov kompleks).
