Antigona (grč. Ἀντıγόνη, Antigónē, latinski Antigone i Antigona), u grčkoj mitologiji, kći tebanskoga kralja Edipa i kraljice Jokaste, sestra Ismenina, Eteoklova i Polinikova. Nakon otkrića istine o Edipovu ocoubojstvu i braku s vlastitom majkom, izgnanoga je i oslijepljelog oca otpratila do Kolona kraj Atene, gdje je umro. Pošto se vratila u Tebu, nastojala je pomiriti zavađenu braću, koji su potom poginuli u dvoboju za prijestolje. Polinika je pokopala protivno naredbi novoga tebanskog vladara i njezina ujaka Kreonta, koji ga je – za razliku od brata – proglasio izdajnikom. Zbog toga je neposluha živa zazidana u grobnicu, gdje se objesila, a od tuge za njom ubio se i njezin zaručnik, Kreontov sin Hemon. Poznata je osobito iz Sofoklove inačice mita, podrobnije obrađene u glasovitim tragedijama Antigona, po Georgu Wilhelmu Friedrichu Hegelu »najsavršenijem umjetničkom djelu«, u središtu kojega je njezina etička dvojba, osuda i smrt, te Edip na Kolonu, u kojoj je predstavljena kao vjerna pratiteljica izgnanog oca. Traga su ostavile i Euripidove verzije mita, u tragedijama Feničanke, u kojoj nakon smrti braće i sukoba s Kreontom s još živim ocem odlazi iz Tebe, te izgubljenoj Antigoni, prema kojoj od ujakove kazne bježi s Hemonom i rađa mu sina Meona, kojega poslije prepoznaje i usmrćuje djed, nagnavši joj muža da ubije i nju i sebe. Preko tih je djela postala simbolom odanosti obitelji i otpora zemaljskim zakonima, te je Antigonina sudbina, višestruko reinterpretirana, postala temom mnogobrojnih kasnijih književnih djela, pogotovo drama Jeana Racinea (Tebaida), Vittorija Alfierija, Jeana Cocteaua, Jeana Anouilha, Bertolta Brechta (Sofoklova Antigona), Griselde Gambaro (Antigona Furiosa), Janusza Głowackoga (Antigona u New Yorku), Seamusa Justina Heaneyja (Pogreb u Tebi) i Slavoja Žižeka, u nas Drage Ivaniševića (Ljubav u koroti ili Antiantigona), Tončija Petrasova Marovića (Antigona, kraljica u Tebi), Mira Gavrana (Kreontova Antigona). Osim u književnosti, mit o Antigoni nadahnuo je opere i scensku glazbu Felixa Mendelssohna, Arthura Honeggera, Carla Orffa, Mikisa Teodorakisa, likovne umjetnike Nikiforosa Litrasa (Nikēphóros Lýtras; Antigona nad mrtvim Polinikom), Frederica Leightona, Emila Teschendorffa (Antigona i Ismena) te filmske redatelje Jorgosa Dzavelasa (Giṓrgos Tzavéllas), Lilianu Cavani (Ljudožderi), Danièle Huillet i Jean-Marie Strauba, Sophie Deraspe i dr.
