Racine [ʀasi'n], Jean, francuski dramatičar (La Ferté-Milon, 21. XII. 1639 – Pariz, 21. IV. 1699). Iz građanske obitelji, rano ostao bez roditelja, odgajale su ga baka i teta, redovnice jansenističkoga samostana Port-Royal. Stekao temeljitu klasičnu naobrazbu. Kao mladić raskinuo s jansenističkim krugom (1666. objavio je protujansenistički pamflet Pismo autoru Imaginarnih hereza – Lettre à l’auteur des Hérésies imaginaires) te je 1663. započeo književnu i dvorsku karijeru. Isprva pisao himne, sonete i ode. Prva mu je izvedena drama Tebaida (La Thébaïde ou les frères ennemis, 1664), a prvi uspjeh Aleksandar Veliki (Alexandre le Grand, 1665). Trijumf je postigao trećom tragedijom Andromaha (Andromaque, 1667), s motivima preuzetima iz Homera, Euripida i Vergilija i, dalje često korištenom, dramaturgijom nizanja strasti od kojih se svaka odnosi na pogrješnu osobu. Britanik (Britannicus, 1669), s temom iz rimske povijesti (prema Tacitu), njegova je prva politička tragedija, nastala kao reakcija na prijašnja djela, gdje je političku temu pretočio u ljubavnu, kao i prema Corneilleovoj koncepciji povijesne tragedije u kojoj djelima upravljaju slobodoljublje i čast; drama stavlja naglasak na lik Nerona kojemu neograničena vlast omogućuje da u žudnji za samodokazivanjem počini niz čudovišnih djela. Rimske je tematike i sljedeća tragedija, Berenika (Bérénice, 1670), vrhunski primjer autorove profinjenosti. Potaknuta jednom rečenicom rimskoga povjesnika Svetonija, to je elegijska drama o boli cara Tita i njegove ljubavnice Berenike koji se moraju rastati zbog državnih razloga. Nakon daljnjih povijesnih tragedija Bajazit (Bajazet, 1672), s temom iz nedavne osmanske povijesti, i Mitridat (Mithridate, 1673), o pontskome kralju iz I. st. pr. Kr., vratio se grčkim temama u Ifigeniji (Iphigénie, 1674), koja mu je priskrbila najveći scenski uspjeh, s izvorom u Euripidovoj Ifigeniji na Aulidi (ali sa sretnim završetkom), te Fedri (Phèdre, 1677), prema Euripidu i Seneki, o tragičnoj strasti atenske kraljice Fedre prema posinku Hipolitu, a ta je drama možda najreprezentativnije djelo francuskoga klasicističkoga teatra, koje je pak u doba premijere doživjelo napade. Uz ukupno 9 tragedija u tom je razdoblju napisao i komediju Pravdaši (Les Plaideurs, 1668), kojoj je izvor u Aristofanovim Osama. Član Francuske akademije od 1673., bio je 1677. imenovan službenim kraljevim historiografom te se ubrzo izmirio s jansenizmom. Na molbu Madame de Maintenon napisao je za učenice kolegija u Saint-Cyru tragedije biblijske tematike: Estera (Esther, 1689) i Atalija (Athalie, 1691). Najslavniji predstavnik francuske klasicističke tragedije, Racine je, poštujući stroga pravila o jedinstvu mjesta, vremena i radnje, svoje tragedije smještao u vremenski (jedan dan) i prostorno (uglavnom predsoblje palače) ograničen okvir u kojem likovima upravljaju apsolutne strasti (najčešće slavohleplje, požuda i ljubomora) kojima se razum i volja ne mogu oduprijeti. S obzirom na zatvorenost i ogoljelost takva scenskoga svijeta, osnovni je pokretač dramske radnje riječ; komunikacija se odvija isključivo verbalno i pogledima, gotovo nikad dodirom. U opisivanju strasti Racine rabi širok raspon figura, napose metafora i poredba, pa su njegove tragedije zbog bogate figurativnosti stiha (dvostruko rimovani aleksandrinac) u samom vrhu francuskog pjesništva. Pritom se figurativna komponenta pretvara i u doslovni sadržaj, a kao jezični ekvivalent burnim emocijama često koristi kontrastne, oksimoronske figure kojima postiže napetost. Na napetosti unutrašnjeg i vanjskoga počiva i konstrukcija cijelih drama pa se one mogu tumačiti i kao primjeri kontinuirane dijalektike istine i laži, točnih i pogrješnih informacija, zablude i uvida. Nadovezujući se takvim antitetičkim strukturama na barok, Racine je gotovo naturalističku silinu strasti što upravlja likovima transcendirao pjesničkim tonom otmjene prigušenosti i ugođajem dostojanstvene tuge. Taj prigušeni i otmjeni ton, kao i dostojanstvenost pada njegovih tragičnih junaka odgovaraju i poetičkomu pravilu doličnosti prikazivanja (likovi tako uvijek umiru izvan pozornice), i ritualima dvora i salona, odnosno odražavaju onodobnu dvorsku i salonsku kulturu jednako onako kao što je sama koncepcija Racineovih tragedija odgovarala ukusu aristokratske publike koja se, svedena u političke stvarnosti na statiste, sve više zanimala upravo za tragediju ljudskih strasti, a ne ideja. Racineov pesimistički teatar puno duguje i jansenističkomu duhovnomu krugu koji je bio izrazito podložan tragičnom osjećaju svijeta, napose s obzirom na pitanja slobode djelovanja, fatalizma, predestinacije i božanske milosti bez čijega se poticaja čovjek ne može oduprijeti mračnim porivima. Kontekstualizirajući se dakle i prema onodobnoj aristokratskoj kulturi i prema jansenizmu, ugrađujući u sebe odnos prema baroku i Corneilleovoj koncepciji tragedije, oživljujući antičku tradiciju, uzimajući preskriptivnu poetiku klasicizma kao logičan okvir tragične vizije (u kojoj je temeljni trenutak odbijanje svijeta i života, odnosno prepoznavanje iluzornosti vjere u mogućnost života bez kompromisa), Racineove tragedije utjelovljuju ideju francuskoga klasicizma ponajprije kao svojevrsnog »ukroćenoga« romantizma, a ne kao strogoga racionalizma.
