Euripid (grčki Εὐριπίδης, Euripídēs, latinski Euripides), grčki dramatičar (otok Salamina, 485/484. pr. Kr. – Pela, 406. pr. Kr.). Uz Eshila i Sofokla jedan od trojice klasičnih grčkih tragičara; sačuvano je 17 njegovih tragedija, od kojih su među najpoznatijima i najpotresnijima Medeja i Bakhe.
O sačuvanim djelima i sudbini rukopisâ
Podatci o njegovu životu malobrojni su i nesigurni. Roditelji su mu bili iz atičke deme Flije. Na dionizijama se prvi put natjecao 455. i, prema Parskoj kronici, pobijedio 441. pr. Kr. Otišao je 408. pr. Kr. na dvor makedonskoga kralja Arhelaja u Peli, gdje je umro. Kako je Arhelaj odbio Atenjanima predati njegovo tijelo, podignuli su mu kenotaf. Predaja o njegovu životu bogata je anegdotama, čemu su znatno pridonijele izmišljotine iz Aristofanovih komedijâ, s nevjerojatnim pričama o njegovoj smrti: prema najpoznatijoj, rastrgnuli su ga mološki lovački psi, a njegov grob i kenotaf pogodila je munja. Tetralogija koja je uključivala Ifigeniju u Aulidi i Bakhe donijela mu je posmrtnu, petu pobjedu na dionizijama (405. pr. Kr.). Prema Sudi napisao je 92, a prema Marku Terenciju Varonu 75 tragedija. Od njegova se opusa u cijelosti sačuvalo 17 tragedija: Alkestida (´Αλκηεστις – Álkēstis, 438. pr. Kr.), Medeja (Μήδεια – Mḗdeia, 431. pr. Kr.), Heraklidi (῾Ηρακλεῖδαι – Hērakleĩdai, 430. pr. Kr.), Hipolit (῾Υππόλυτος – Hippólytos, 428. pr. Kr.), Hekaba (῾Εκάβη – Hekábē, oko 424. pr. Kr.), Pribjegarke (῾Ικέτιδες – Hikétides, oko 422. pr. Kr.), Andromaha (᾿Ανδρομάχη – Andromákhē, 417. pr. Kr.), Elektra (᾿Ηλέκτρα – Ēléktra, oko 416. pr. Kr.), Heraklo (῾Ηρακλῆς – Hēraklẽs, oko 416. pr. Kr.), Trojanke (Τρῳάδες – Trōiádes, oko 415. pr. Kr.), Ion (Ἴων – Íōn, oko 415. pr. Kr.), Ifigenija na Tauridi (᾿Ιφιγένεια ἡ ἐν Ταύροις – Iphigéneia hē en Taúrois, oko 413. pr. Kr.), Helena (῾Ελένη – Helénē, 412. pr. Kr.), Feničanke (Φοίνισσαι – Phoínissai, 409. pr. Kr.), Orest (᾿Ορέστης – Oréstēs, 408. pr. Kr.), Ifigenija u Aulidi (᾿Ιφιγένεια ἡ ἐν Αὐλίδι – Iphigéneia hē en Aulídi, oko 406. pr. Kr.), Bakhe (Βάκχαι – Bákkhai, oko 406. pr. Kr.) te satirska igra Kiklop (Κύκλωψ – Kýklōps), nepoznata vremena nastanka. Ranije mu se pripisivala i drama Rez (Ῥῆσος – Rhẽsos). Više od 50 tragedija te pet satirskih igara sačuvalo se u fragmentima. U stoljeću nakon njegove smrti Euripidova su djela stekla iznimnu popularnost i opstala u obliku prijepisa u posjedu glumačkih družina, sakupljača svitaka te njegovih rođaka, o čemu svjedoči podatak da je njegov nećak istoga imena postavio trilogiju Ifigenija u Aulidi – Bakhe – Arhelaj. U helenizmu su aleksandrijski učenjaci na čelu s Aristofanom iz Bizantija zaustavili daljnje kvarenje teksta, a u II. st. utvrđeni izbor tragedija su potom bizantski filolozi (Dimitrije Triklinije i dr.) uredili i opremili sholijama. Najstariji sačuvani rukopisni ostatci Euripidovih tragedija pronađeni su na Oksirinškom papirusu (II/III. st.) i na Jeruzalemskom palimpsestu (Hierosolymitanus Patriarchalis 36, X/XI. st.). Tekst njegovih djela u moderno doba temelji se na srednjovjekovnim rukopisima, od kojih su najvažniji kodeksi Marcianus Graecus 471 iz XII. st. i Parisinus Graecus 2713 s prijelaza XII. u XIII. st. (pojedini stručnjaci oba datiraju i u XI. st., no ne kao starije od Jeruzalemskog palimpsesta) te Laurentianus Graecus XXXII, 2 s prijelaza XIII. u XIV. st. Euripidove tragedije prvi su put tiskane u Firenci krajem XV. st. (Medeja, Hipolit, Alkestida, Andromaha), a u potpunijem nizu (sve osim Elektre) u Veneciji 1503.
Euripidove tragedije i njihov kulturni utjecaj
Zapleti većine njegovih drama počivaju na tematski srodnim ishodištima, grupirajući se oko Trojanskoga rata i poraća, razorne moći ljubavi, mikenskih i tebanskih nesretnih kraljevskih dinastija te tragičnih epizoda iz života mitoloških junaka. Iako se tradicionalno njegova djela skupno nazivaju tragedijama, Euripid se u više drama odmaknuo od tragediografskih obrazaca, najuočljivije time što je uveo snažne ženske i slabašne muške likove (Alkestida, Elektra) te obrate koji, često intervencijom božanstva (→ deus ex machina), donose sretan rasplet, kako u onim tragedijama koje su među nasilnijima poput Oresta, tako osobito u onima koje karakterizira bajkovitost i ponovno povezivanje razdvojenih ljubavnika ili obitelji (s temeljem u istaknutom motivu prepoznavanja), te se u njima mogu pronaći začetci romantične melodrame (Ifigenija na Tauridi, Helena, Ion). Također, dramaturški se odmaknuo od prethodnika – davao je veći prostor prologu, postupno smanjio broj korskih pjesama, oslabio vezu kora s radnjom, a pjevane je dijelove sve češće povjeravao glumcima. Trajna je značajka Euripidovih drama suptilna karakterizacija dramskih likova, osobito ženskih, od ranih tragedija Hipolit, o Fedrinoj strasti prema pastorku i Medeja, u kojoj se iznevjerena naslovna junakinja drastično, ubojstvom vlastite djece osvećuje krivcu za svoju nesreću, preko onih u kojima iz ženske perspektive sugerira okrutnost i besmislenost rata (Hekaba, Trojanke) te izrazito realističkog portreta naslovne junakinje u Elektri i reprezentativnog primjera motiva žene kao žrtve u Ifigeniji u Aulidi do Bakha, u kojima bog Dioniz orkestrira zastrašujuću osvetu tebanskom kralju Penteja koji se opirao uspostavi njegova kulta, ponovno s motivom majčina ubojstva djece. Neovisno o nizu kritičkih zamjerki, Aristotel ga je, misleći na umijeće izazivanja sažaljenja i straha, proglasio »najtragičnijim među dramatičarima«, pjesnikom najmračnijih predjela ljudske psihe. Prema najstarijim zapisima, cijenila ga je tek nekolicina onodobnih istaknutih sudionika atenskoga kulturnog života (Sofoklo, Sokrat i možda Tukidid), dok je Aristofan više puta uveo lik Euripida u svoje komedije, izloživši ga nemilosrdnoj parodiji u Žabama (405. pr. Kr.), gdje ga je prikazao kao gotovo kompulzivnoga inovatora u žanru tragedije, koji ne preže pred prikazima strasti. Euripidova su uprizorenja visoke emocionalne napetosti, kao i njegova sklonost jukstapoziciji mitskoga imaginarija i svakodnevnoga, stvarnog svijeta zacijelo izazivala određenu sablazan u kritike i publike. Utjecao je, onim tragedijama koje naginju melodrami, na autore nove komedije na čelu s Menandrom, koji je Euripidovim predlošcima pristupao s divljenjem, rimskim dramatičarima Kvintu Eniju, Marku Pakuviju i Luciju Akciju njegova su djela poslužila kao nadahnuće i model za tragedije s grčkim sadržajem, a Euripidovi postupci u karakterizaciji likova osobito su utjecali na Lucija Aneja Seneku (Mlađega) čije su tragedije važne za prijenos Euripidovih djela u renesansu. Utjecajan prevodilački rad Lodovica Dolcea koji je njegove tragedije u renesansi ispjevao na latinskome doveo je do odjeka Euripidovih djela u starijoj hrvatskoj književnosti – Hekubi Marina Držića te Jokasti Miha Bunića Babulinovića. Euripid je snažno utjecao na razvoj drame i književnosti te na umjetnost od francuskoga klasicizma do suvremenoga doba, a njegova su djela doživjela mnogobrojne dramske preradbe (Pierre Corneille, Jean Racine, Johann Wolfgang Goethe, Luigi Pirandello, Jean Giraudoux, Marguerite Yourcenar, Jean Anouilh, Jean-Paul Sartre, Danilo Kiš, Ted Hughes, Rachel Cusk), nadahnuvši i drame Georgea Bernarda Shawa (Major Barbara, 1905), Eugenea O’Neilla (Žudnja pod brijestovima, 1924; Elektri pristaje crnina, 1931), T. S. Eliota (Domjenak uz koktel, 1950), Janisa Ricosa (Orest, 1962–66), Hanocha Levina (Beznadne žene trojanske, 1984) i Anne Carson (Norma Jean Baker Trojanska, 2019), kao i poeziju Friedricha Hölderlina (Rajna, 1808), Alfonsa Reyesa (Okrutna Ifigenija, 1924), Jorgosa Seferisa (Helena, 1953; Pentej, 1954), Sylvije Plath (Elektra na Putu azaleja, 1959). Motivi iz njegovih tragedija obrađeni su u operama (Georg Friedrich Händel, Christoph Willibald Gluck, Hector Berlioz, Jacques Offenbach, Richard Strauss prema libretu Huga von Hofmannsthala, Hans Werner Henze prema libretu W. H. Audena i Chestera Kallmana), u koreografskim djelima (Isadora Duncan, Pina Bausch), na filmu (Pier Paolo Pasolini, Michael Cacoyannis, Jules Dassin, Miklós Jancsó, Lars von Trier) te u slikarstvu (Eugène Delacroix, Giorgio de Chirico, Mark Rothko).
Potkraj XIX. st. Friedrich Nietzsche prepoznao je u Euripidu korifeja tzv. »patološkog« razuma i naturalističkih tendencija koji su pokrenuli rastakanje sraza mitskih apolonijskih i dionizijskih sila, a posljedično i zatiranje atičke tragedije. Njegove su se tragedije u XX. st. iščitavale i iz feminističke (Jane Ellen Harrison, Froma Zeitlin, Helene Foley) te postkolonijalne perspektive (rasprave o ženskom otporu, polugama moći, problemima rodnih uloga u patrijarhalnim društvenim sustavima te o identitetu), a zapaženo su ih analizirali i teoretičari strukturalističkoga pristupa (Jean-Pierre Vernant, Pierre Vidal-Naquet).
Hrvatske izvedbe i prijevodi
Sve je Euripidove tragedije na hrvatski preveo Koloman Rac. Objavljeni su i prijevodi Milana Budisavljevića (Medeja, 1920), Bratoljuba Klaića (Ifigenija u Aulidi, 1961; Alkestida, Medeja, 1964; Hekuba, 1973; Hipolit, 1976), Lade Kaštelan (Bakhe, 1985., 2015; Medeja, 2015) i Nevena Jovanovića (Alkestida, 2013), a Tomislav Ladan preveo je za potrebe kazališta Medeju (1986) i Elektru (1988). Prvo je Euripidovo djelo postavljeno na hrvatskoj pozornici Kiklop u zagrebačkome HNK-u 1896. Njegove tragedije režirali su u zagrebačkome HNK-u Josip Bach (Alkestida, 1909), Ivo Raić (Trojanke, 1916., prema adaptaciji Franza Werfela), Dubravko Dujšin (Alkestida, 1932., prema H. von Hofmannsthalu), Mato Grković (Trojanke, 1939., prema F. Werfelu), Božidar Violić (Medeja, 1965), Ozren Prohić (diptih Heraklo – Alkestida, 2004) i Tomaž Pandur (Medeja, 2012), u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku Ahmed Muradbegović (Hipolit, 1955), Joško Juvančić (Hipolit, 1974), Paolo Magelli (Feničanke, 1987) i Livija Pandur (Alkestida, 2019), u splitskome HNK-u Vlatko Perković (Trojanke, 1968., prema Jean-Paulu Sartreu) i P. Magelli (Elektra, 1988; Helena, 1990), u osječkome HNK-u Zoran Ristović (Medeja, 1979), na Dubrovačkim ljetnim igrama Vladimir Milčin (Bakhe, 1984), na festivalu Prologomena u Puli Eduard Tomičić Buntauli (Ifigenija u Aulidi, Ifigenija na Tauridi, obje 1989), na Splitskom ljetu Ivica Boban (Medeja, 1997) i Oliver Frljić (Bakhe, 2008), u Istarskom narodnom kazalištu u Puli Damir Zlatar Frey (Elektra, 2011), u Kazalištu »Ulysses« na Brijunima Lenka Udovički (Bakhe, 2018) te u GDK-u »Gavella« Franka Perković (Medeja, 2024). Kiklopa su postavili Marin Carić na Dubrovačkim ljetnim igrama (Kako je Odisej susreo Kiklopa, 1976) i Ivica Buljan u Sceni »Gorica« (2010). U suvremenoj hrvatskoj drami Euripida su kao predložak rabili Lada Kaštelan (Pred vratima Hada, 1993., s preradbama Alkestide, 1988., Feničanki, 1987., i Helene, 1990., te Trilogija o Agamemnonu, 1995), Ivana Sajko (Arhetip: Medeja, 2000), Lana Šarić (Ifigenija, 2006), Dino Pešut i Mirna Rustemović (Poslije Alkestide, 2014).
