Menandar (grčki Μένανδρος, Ménandros), grčki komediograf (Atena, 343. ili 342. pr. Kr. – Atena, 292. ili 291. pr. Kr.). Najveći predstavnik nove atičke komedije. Poznato je stotinjak naslova njegovih komedija. Tekstovi su najvećim dijelom nestali u Bizantu u VII. i VIII. stoljeću, za arapskoga prodora, no dio njegove ostavštine ponovno je postao dostupan u XIX. i osobito XX. stoljeću zahvaljujući mnogobrojnim papirusnim otkrićima. Tako je pronađen gotovo cijeli Mrzovoljnik (Δύσϰολος), s kojim je Menandar pobijedio 316. pr. Kr., a otkriveni su veliki dijelovi ili opsežni ulomci još šest komedija: Parničari (Ἐπιτρέποντες), Djevojka ošišane kose (Περιϰειρομένη), Samljanka (Σαμία), Štit (Ἀσπίς), Sikionjanin (Σιϰυώνιος), Mrzak čovjek (Μισούμενος). Po kraćim fragmentima postale su poznate Dvostruka podvala (Δὶς ἐξαπατῶν), Seljak (Γεωργός), Heroj (Ἥρως), Opsjednuta djevojka (Θεοφορουμένη), Kartažanin (Kαρχηδόνιος), Kitaraš (Κιϑαριστής), Ulizica (Κόλαξ), Žene koje piju kukutu (Κωνειαζόμεναι), Perinćanka (Περινϑία), Prikaza (Φάσμα). Uz to, u različitim se antičkim izvorima očuvalo oko 900 citata, u rasponu od izolirane riječi do kontinuiranih šesnaest stihova. Menandru se pripisuje i nekoliko zbirka »mudrih misli« (tzv. gnome u jednom stihu), no tek manji dio te građe doista potječe od njega.
Sve se njegove komedije odigravaju u suvremenoj Grčkoj, često u Atici ili, štoviše, Ateni. Ljubav ima važno mjesto u zapletu (gradski mladić zaljubljen u seljanku, stariji muškarac strahuje od ljubavničine nevjere, muž sumnja u očinstvo novorođenoga djeteta). Likovi su velikim dijelom preuzeti iz komičke tradicije (robovi, vojnici, paraziti, prostitutke, kuhari), ali su visoko individualizirani, čak i kada je riječ o jezičnoj porabi. Antički su kritičari osobito isticali iznimnu mimetičnost Menandrovih komedija (»O Menandre i živote, koji je od vas dvojice kojega preslikao?«). Menandar je ostavio dubok trag u rimskoj komediji, osobito u Terencija, a time posredno i u novovjekovnoj europskoj komediografiji.
