struka(e): klasične književnosti
Sofoklo
grčki dramatičar i pjesnik
Rođen(a): Atena, 497/496. pr. Kr.
Umr(la)o: Atena, 406. pr. Kr.

Sofoklo (grčki Σοφοκλῆς, Sophoklẽs), grčki dramatičar i pjesnik (Atena, 497/496. pr. Kr.Atena, 406. pr. Kr.). Uz Eshila i Euripida jedan od trojice klasičnih grčkih tragičara, više od pola stoljeća djelovao je u Ateni za Periklova zlatnog doba. Njegovim dramama, među kojima su najpoznatije Antigona i Kralj Edip, svojstvene su visoka razina formalne dotjeranosti i dostojanstvenost.

Prema podatcima iz fragmentarnih životopisa i drugih izvora, rođen je u demi Kolon na periferiji Atene u dobrostojećoj i uglednoj obitelji (njegov otac Sofil bio je proizvođač ratne opreme). Kao mladić predvodio je pean kora svojih vršnjaka na proslavi pobjede u bitki kod Salamine. Bio je uključen u atenski građanski život, služeći kao rizničar (helenotamija, 443/442. pr. Kr.), jedan od desetorice Periklovih vojskovođa u gušenju ustanka na otoku Samu (440. pr. Kr.) te član savjetodavnog vijeća (413. do 411. pr. Kr.), osnovanoga nakon poraza u Sicilskoj ekspediciji. Zbog važnog mjesta koje je zauzeo pri utemeljenju Asklepijeva kulta uživao je velike posmrtne počasti: štovali su ga kao heroja Deksiona (Deksíōn, Prihvatitelj). Prije nego što je, prvi među helenskim tragičarima, raskinuo s običajem da sâm nastupa, zapaženo je glumio u vlastitim predstavama koje je postavljao šest desetljeća, a prva od njegovih 18 pobjeda na dionizijama zabilježena je 468. pr. Kr.

O sačuvanim djelima i sudbini rukopisâ

Podatci o ukupnom broju Sofoklovih drama nisu ujednačeni – poznatih je naslova 113, 123 ili 130. Sačuvano je sedam tragedija kojih je najvjerojatniji slijed nastanka: Ajant (Αἴας – Aías), Antigona (Ἀντιγόνη – Antigónē), Trahinjanke (Τραχίνιαι – Trakhíniai), Kralj Edip (Oἰδίπους τύραννος – Oidípous týrannos), Elektra (Ἠλέϰτρα – Ēléktra), Filoktet (Φιλοϰτήτης – Philoktḗtēs) i Edip na Kolonu (Oἰδίπους ὁ ἐπὶ Κολωνῷ – Oidípous ho epì Kolōnõ). Samo je posljednjim dvjema sigurna datacija: Filoktet je izveden 409. pr. Kr., a Ajant posmrtno 401. pr. Kr. Izbor od tih sedam sačuvanih tragedija nastao je zaslugom atenskog državnika Likurga koji je u IV. st. pr. Kr. naručio izradbu službenih verzija Eshilovih, Sofoklovih i Euripidovih djela te ih ustupio Ptolemeju II. Filadelfu za potrebe Aleksandrijske knjižnice. U održavanju rukopisne tradicije Sofoklovih djela najveće zasluge pripadaju upravo aleksandrijskim kritičarima poput Aristofana iz Bizantija i Didima. Za dugoročni opstanak tekstova ključnim se pokazalo mjesto koje je Sofoklo imao u ranokršćanskom i bizantskom obrazovnom sustavu. Prerađeno izdanje Sofoklovih tragedija u rukopisu grčkoga gramatičara Salustija (potkraj IV. st.) dočekalo je obnovljen interes za filološke studije u Bizantu u IX. st. Tekst tragedija u moderno doba temelji se na srednjovjekovnim rukopisima, među kojima središnje mjesto zauzimaju kodeks Mediceus u kojem je tekst iz XI. st. i Parisinus 2712 s prijelaza iz XIII. u XIV. st. Sofoklova djela prvi su put tiskana u Veneciji 1502. Uspostavi tekstova znatno je pridonio njemački filolog Johann Gottfried Jakob Hermann (1825). Britanski filolog Richard Claverhouse Jebb objavio je znamenitu seriju komentiranih prijevoda (1883–96). Sofoklo je pisao i peane, elegije te ode, a na Oksirinškom papirusu pronađeno je 400 stihova njegove satirske igre Tragači ili Sljednici (Ἰχνευταί, Ikhneutaí) u kojoj kor satira poput lovačkih pasa traga za govedima koja je mali Hermo ukrao starijemu bratu Apolonu. Od ukupno 1130 poznatih fragmenata njegovih preostalih djela tek ih se 729 može pripisati pojedinim dramama.

Sofoklove tragedije i njihov kulturni utjecaj

U povijesnom razvoju starogrčke tragedije Sofoklu tradicija pripisuje inovacije u strukturi tragedije i njezinoj inscenaciji: povećao je opseg dijaloga nauštrb korskih pjesama te povisio broj članova kora s 12 na 15, čime je omogućio podjelu na dva polukora, a vođi (korifeju) sudjelovanje u dijalogu s likovima. Prema Sudi prvi je priređivao četiri zasebne drame umjesto tematski koherentne tetralogije. Prema Aristotelu uveo je trećega glumca te započeo običaj postavljanja scenografije. Sofoklove se tragedije uobičajeno razvrstavaju u dva ciklusa. Trojanskom ciklusu pripadaju drame kojih su radnje povezane s Trojanskim ratom: Ajant, tragedija koje je središnji motiv samoubojstvo iz časti, zbog primjene intervencije božanstva (deus ex machina) iznimka je u Sofoklovim sačuvanim djelima, a neki su je čak smatrali melodramom, Elektra, s motivom osvete brata i sestre za očevo ubojstvo (koji su obradili i Eshil i Euripid), te Filoktet, drama o Odisejevu i Neoptolemovu posjetu otoku Lemnu u pokušaju da odvedu naslovnog junaka u rat. U dramama tebanskog ciklusa Sofoklo je, crpeći građu iz mita, stvorio najpoznatije dramatizacije sudbina Edipa i Antigone. Događaji koji omeđuju radnju Kralja Edipa obuhvaćaju razdoblje od vrhunca epidemije kuge u Tebi do Edipova izgona iz grada, u Edipu na Kolonu krajnje su točke junakovo pristizanje do gaja Eumenida i tajnovita mu smrt, dok su to u Antigoni Polinikovo pokapanje, Antigonino samoubojstvo i Kreontovi gubitci. Izvan tih ciklusa su Trahinjanke, koje prikazuju epizodu iz Heraklova života, tragedija u kojoj se u stradanju središnjih likova, bračnih sudruga Dejanire i Herakla, ogleda konvergencija drevnih proročanstava. Sofoklove tragedije s likovima pojedinaca koji su predodređeni za strmoglavu propast ili svjedoče tuđoj nesreći, od kojih se neki pojavljuju u više drama (Edip, Antigona, Kreont, Tiresija, Jokasta, Elektra, Orest, Egist, Klitemnestra, Ajant, Odisej, Neoptolem, Filoktet, Heraklo, Dejanira), neprestano intrigiraju redatelje, glumce i prevoditelje, što je urodilo mnogim prijevodima i obradbama, a istodobno su trajan predmet proučavanja i izvor nadahnuća umjetnicima, filozofima, književnim teoretičarima i kritičarima. Još su rimski pisci imitirali Sofoklove drame i adaptirali ih (Livije Andronik, Kvint Enije, Seneka Filozof), kasnije su ih zapaženo dramski prerađivali Robert Garnier, Pierre Corneille, Hugo von Hofmannsthal, Heiner Müller, u nas Miro Gavran, Jean Cocteau za operni libreto (Kralj Edip uz glazbu Igora Stravinskog) te su i ekranizirane (Jorgos Dzavelas /Giṓrgos Tzavéllas/, Pier Paolo Pasolini, Jean-Marie Straub i Danièle Huillet). U književnoj teoriji i filozofiji najveći je naglasak na Sofoklovim pričama o Edipu i Antigoni. Već je Aristotel u raspravi O pjesničkoj umjetnosti ocijenio Kralja Edipa kao vrhunski primjer tragedije, prepoznavši savršenstvo u strukturi u kojoj se preokret (peripetija) i prepoznavanje (anagnoriza) događaju istodobno.Antigona je svoju kanonsku interpretaciju doživjela dospjevši u središte zanimanja Georga Wilhelma Friedricha Hegela, koji se u Fenomenologiji duha dotaknuo srži njezina dramskog sukoba i detektirao ga u međusobnom suprotstavljanju dvaju moćnih zakona, ljudskog i božanskoga, smještajući trajnu vrijednost Sofoklova zapleta u zahtjevnu etičku dvojbu i njezine razorne posljedice, kako za Antigonu tako i za Kreonta. Polazeći od istog izvora tragičnog sukoba, adaptacije su se Antigone Jeana Anouilha (1944) i Bertolta Brechta (1948., prema prijevodu Johanna Christiana Friedricha Hölderlina), ispreplevši motive iz Sofoklova predloška s tadašnjim društveno-političkim okolnostima, pokazale kao uspjele političke drame. Najopsežniji pak prikaz života mita o Antigoni u zapadnoj književnosti i kulturi ponudio je George Steiner u studiji Antigone (1984). Dodir antičkog mita i psihoanalize prometnuo se na prijelazu iz XIX. u XX. st., zahvaljujući posredovanju Kralja Edipa, u jedan od prijelomnih trenutaka u razvoju psihoanalize, pomogavši Sigmundu Freudu pri formulaciji koncepta Edipova kompleksa (Tumačenje snova, 1899), čime je najavljen širi fenomen međusobnih implikacija psihoanalitičke teorije, književnosti i mitologije u djelima teoretičara i kliničara psihoanalize (Jacques Lacan, André Green, Shoshana Felman, Slavoj Žižek i dr.), što se proširilo i na druge teorijske discipline poput antropologije (Claude Lévi-Strauss, René Girard) i rodne teorije (Judith Butler).

Hrvatske izvedbe i prijevodi

Sve Sofoklove tragedije preveli su na hrvatski Koloman Rac (1895) i Bratoljub Klaić (Kralj Edip i Antigona, 1960., ostale u časopisima Forum 1973–73. i Republika 1973–76). Dominko Zlatarić objavio je još 1597. prepjev Elektre. Školska izdanja priredio je Martin Kuzmić (Ajant, 1902; Edip kralj, 1903; Antigona, 1907), a objavljeni su i prijevodi Nikole Majnarića (Sljednici, 1933), Dinka Štambaka (Filoktet, 1980), Zvjezdane Timet (Antigona, 2001), Lade Kaštelan (Kralj Edip i Antigona, 2015) te Nevena Jovanovića (Antigona, 2022). U hrvatskim su kazalištima izvedene tragedije tebanskoga i trojanskoga ciklusa. Kralj Edip, postavljan najviše puta, ujedno je prva Sofoklova tragedija postavljena na hrvatskoj pozornici, u zagrebačkom HNK-u 1895., a s najviše izvedbi (102) u produkciji Dramskoga kazališta »Gavella« (1963–66). Sofoklove tragedije režirali su u zagrebačkom HNK-u Josip Bach (Antigona, 1904; Elektra, 1908), Ivo Raić (Kralj Edip, 1918) i Ivica Kunčević (Antigona, 1985), u osječkom HNK-u Aleksandar A. Vereščagin (Antigona, 1923; Kralj Edip, 1932) i Hinko Tomašić (Kralj Edip, 1953), u splitskom HNK-u Tomislav Tanhofer (Antigona, 1954; Kralj Edip, 1955), Marin Carić (Filoktet, 1980) i Leo Katunarić (Ajant, 1998), u Zagrebačkom kazalištu mladih Richard Simonelli (Antigona, 1957), u Dramskom kazalištu »Gavella« Dino Radojević (Kralj Edip, 1963), u Istarskom narodnom kazalištu u Puli Vlado Vukmirović (Kralj Edip, 1963), u riječkom HNK-u Leo Tomašić (Kralj Edip, 1964) i Luciano Delprato (Kralj Edip, 2020., u suradnji s riječkim Gradskim kazalištem lutaka), u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku I. Kunčević (Elektra, 1976), na Dubrovačkim ljetnim igrama William Gaskill (Kralj Edip, 1976; Edip na Kolonu, 1976), Eduard Miler (Kralj Edip, 2011) i Lenka Udovički (Antigona, 2016) te u varaždinskom HNK-u Ozren Prohić (Filoktet, 2018).

Citiranje:

Sofoklo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 27.11.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/sofoklo>.