Marović, Tonči Petrasov, hrvatski književnik (Mravince kraj Splita, 29. X. 1934 – Split, 22. IV. 1991). Završio Pedagošku akademiju (1963) u Splitu, gdje je radio kao novinar i urednik za kulturu u radiotelevizijskome centru. Pjesmama se javio u časopisu Vidik, a poemama što ih je 1950-ih objavljivao u Krugovima i Mogućnostima te potom uvrstio u zbirku Asfaltirano nebo (1958) predstavio se kao avangardni pjesnik, sklon jezičnim eksperimentima. Poigravao se jezikom i u zbirkama Knjiga vode (1962), Riječ u zemlji (1963), Putanje (1967), Ciklus o cilju (1968), a u potonjim se zbirkama (Premještanja, 1972; Ča triba govorit, 1975; Hembra, 1976; Suprotiva, 1981; Osamnica, 1984; Moći ne govoriti, 1988; Smokva koju je Isus prokleo, 1989; Oče naš, 1990) sve više okretao tradiciji, i antičkoj i nacionalnoj književno-jezičnoj baštini. Vezan uz sredozemni krajolik, služio se arhaičnim i dijalektalnim čakavskim leksemima, a osobito je bio zaokupljen motivima groblja i smrti. Među prvima se u hrvatskom pjesništvu okušao u obliku haikua. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika svojega naraštaja. Posmrtno mu je objavljena zbirka Job u bolnici (1992). U Splitu su mu izvedene drame Zimski prostor (1975) i Antigona, kraljica u Tebi (1981), a objavio je i drame Golubovi i dječaci (1958), Obrazina (1965) i Temistoklo (1984), novelističku zbirku Demokritov kruh (1978) te romane Ljudski kusur (1969) i Lastavica od 1000 ljeta (1982).
