Corneille [kɔʀnε'j], Pierre, francuski dramski pisac (Rouen, 6. VI. 1606 – Pariz, 1. X. 1684). Sin odvjetnika, odgojen u isusovačkoj školi, Corneille je izučio pravo i odabrao odvjetničko zvanje. Prvim komedijama (Mélite, 1629; Udovica – La Veuve, 1632) izazvao je pozornost kazališne publike pa ga je kardinal Richelieu odabrao da s još četvoricom autora piše drame po kardinalovu ukusu i pod kardinalovim pokroviteljstvom. Suradnja nije potrajala dugo, jer je Corneille čuvao umjetničku nezavisnost. God. 1635. napisao je tragediju Medeja (Médée), a 1639. svoju najoriginalniju komediju Kazališna iluzija (L’Illusion comique). Iste godine uzbudio je francusku publiku tragedijom Cid (1637), zasnovanom prema djelu španjolskog pisca Guilléna de Castra. Cid je bio prva velika drama francuskoga klasicizma i, za razliku od lakih komada koji su bili u modi, govorio je suvremenicima o vrijednosti žrtve, o moralu uzvišenih bića, o kultu volje, o časti, koja je mjerilo svake vrijednosti. Tragikomedija, kako je Cida nazvao Corneille, izazvala je u Francuskoj velike polemike, mnogobrojne pamflete i apologije (tzv. prepirka o Cidu), a profeudalni antiapsolutistički značaj drame bio je razlogom što ju je, po Richelieuovoj želji, osudila i Francuska akademija. Široka publika primila je Cida s najvećom simpatijom pa je upravo u to vrijeme nastala uzrečica: lijep kao Cid. Nakon Cida nastale su četiri tragedije (Horace, 1640; Cinna, 1642; Polyeucte, 1643; Smrt Pompejeva – La Mort de Pompée, 1643), u kojima je Corneille strogo primijenio pravilo o jedinstvu vremena, mjesta i radnje. Slijedi komedija Lažac (Le Menteur, 1644), drame Rodogune (1645), Héraclius (1647), lirska drama Andromeda (1650), herojske komedije Don Sanche d’Aragon (1650) i Nicomède (1651). Tragedija Pertharite (1652) doživjela je neuspjeh i razočarani je Corneille napustio kazalište na nekoliko godina. Za to je vrijeme pisao rasprave o svojim komadima, prevodio u stihovima djelo Tome Kempisa Nasljedovanje Isusa Krista (L’Imitation de Jésus Christ, 1653). God. 1659. vratio se kazalištu tragedijom Œdipe, a slijedili su zatim i drugi komadi (Sertorius; Agésilas; Attila). Posljednja je drama Suréna, napisana 1674. Osebujnost je Corneilleovih tragedija u njihovoj dinamici, snažnoj volji glavnih junaka, vjernosti određenom idealu i apologiji dužnosti. Uzore je tražio među starim Rimljanima (Cina, Horacije i dr.) i nastojao dokazati kako ljudi mogu premostiti svoje slabosti i kako ljubav ne smije biti prepreka u ispunjavanju moralnih obveza. Podređujući svoje junake višim ciljevima, Corneille je pridonio moralnoj katarzi francuskoga domoljublja.
