struka(e): talijanska književnost | film
vidi još:  Filmski leksikon
Pasolini, Pier Paolo
talijanski književnik i filmski redatelj
Rođen(a): Bologna, 5. III. 1922.
Umr(la)o: Rim, 2. XI. 1975.
ilustracija
PASOLINI, Pier Paolo, prizor iz filma Accatone, 1961.

Pasolini [pazoli:'ni], Pier Paolo, talijanski književnik i filmski redatelj (Bologna, 5. III. 1922Rim, 2. XI. 1975). Diplomirao književnost u Bologni. Jaka povezanost s majkom, podrijetlom Furlankom, te proučavanje romanske filologije usmjeravali su ga na furlanski dijalekt, na kojem je izrazio svoj delikatni i fantastični pjesnički svijet (Pjesme Casarsi – Poesie a Casarsa, 1943; Gdje je moja domovina – Dov’è la mia patria, 1949., i dr.). U majčinu rodnome mjestu Casarsi, gdje se nastanio 1943. bježeći od mobilizacije, pokrenuo je književni časopis na furlanskome i 1945. osnovao Malu akademiju furlanskoga jezika. Pristupio (1947) talijanskoj komunističkoj partiji, iz koje je bio izbačen (1949) zbog optužbe za zavođenje maloljetnika; izgubio i posao nastavnika. Od siječnja 1950. živio u Rimu, gdje je uređivao utjecajan časopis Officina (1955–59). U tzv. rimskim romanima Besprizorni (Ragazzi di vita, 1955) i Žestok život (Una vita violenta, 1959) opisivao, koristeći se mjesnim dijalektom, »potproletarijat«, svijet lišen svake klasne svijesti. U djelu Strast i ideologija (Passione e ideologia, 1960) teoretizirao je o novim težnjama neoeksperimentalizma – osobito o stilskoj slobodi i kritici suvremenoga kapitalističkoga društva. Uz dijalektalnu pisao je i poeziju na talijanskom jeziku (Gramscijev pepeo – Le ceneri di Gramsci, 1957; Religija mojega vremena – La religione del mio tempo, 1961; Poezija u obliku ruže – Poesia in forma di rosa, 1964., i dr.). U njegovu žanrovski iznimno raznovrsnu opusu još su i kazališna produkcija (Teatar – Teatro, posmrtno 1981., 1995), putopis po Indiji (1962), antologije dijalektalnoga pjesništva, pisma te književna kritika. Izvanredno je vrijedno i Pasolinijevo filmsko djelovanje. Filmom se počeo baviti 1954. kao suradnik na scenarijima (npr. F. Fellinija i M. Bologninija). Kao redatelj debitirao uspjelom prilagodbom vlastita romana Accatone (1961), pod djelomičnim utjecajem neorealizma, što ga je u filmu Mamma Roma (1962) nadogradio pojačanim političkim i religijskim konotacijama (karakterističnima i za njegov daljnji opus). U kasnijoj se fazi ističu originalna tumačenja povijesno i kulturalno ključnih tekstova, npr. Novoga zavjeta – Evanđelje po Mateju (Il vangelo secondo Matteo, 1964), te osebujna evociranja prošlosti i adaptacije klasičnih književnih djela – Ptičurine i ptičice (Uccelacci e uccellini, 1966), Kralj Edip (Edipo re, 1967), Medeja (Medea, 1969), u kojima naglašava alegorijske i mitološke strukture. U Dekameronu (Il Decamerone, 1971), Canterburyjskim pričama (I racconti di Canterbury, 1972) i Cvijetu 1001 noći (Il fiore delle mille e una notte, 1974) slavi seksualnost, a pozornost su privukli i filmovi suvremene društvene i političke tematike (Teorema, 1968; Svinjac – Porcile, 1969) te novije povijesti (Salò ili 120 dana Sodome – Salò o le centoventi giornate di Sodoma, 1975). Ugled je stekao i fenomenološki i semiološki utemeljenim tekstovima s područja teorije filma, u kojima govori o filmu kao temeljno realističkome mediju i »jeziku akcije«, ali istodobno i kao komunikaciji zasnovanoj na iracionalnim oniričkim mehanizmima. Pasolinijeva nerazjašnjena nasilna smrt pridonijela je stvaranju mita o njegovu dosljednom životnom i umjetničkom antikonformizmu. Njegov je provokativan i kompleksan opus spajao marksizam i kršćansku duhovnost, nostalgiju za pretkapitalističkim vrijednostima ruralnoga svijeta, osudu nedostatka vrijednosti talijanskog građanskoga društva i nasilja društvenih struktura nad pojedincem.

Citiranje:

Pasolini, Pier Paolo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 24.7.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/pasolini-pier-paolo>.