Apulej, Lucije (latinski Lucius Apuleius [lu:'ki·us a:pule:'i·us]), rimski književnik, retor i filozof (Madaur/a/, kraj današnjega Mdauruša u Alžiru, oko 125 – ?, oko 180). Autor jedinoga cjelovito sačuvanoga romana u rimskoj književnosti. Otac mu je obnašao sve upravne službe u rodnome gradu, rimskoj koloniji Madauru (colonia Flavia Augusta veteranorum Madaurensium), a obitelj je pripadala izvornomu tijelu naseljenika i građanskomu plemstvu. Građani Madaura su »svome uresu«, platonovskom filozofu Apuleju podignuli spomenik o javnome trošku (philosopho Platonico Madaurenses cives ornamento suo). Studirao retoriku u Kartagi, filozofiju u Ateni. Upućenik u poganske misterije. Neko vrijeme bavio se odvjetništvom u Rimu, potom se vratio u Afriku. Najznačajniji je predstavnik druge sofistike u rimskoj književnosti po uzoru na Publija Elija Aristida i Heroda Atičkoga koji su djelovali u samome Rimu. Vrstan znalac latinskog i grčkog jezika, s izraženom sklonošću za tajna filozofska i religijska učenja, već za života stekao je reputaciju čudotvorca i čarobnjaka koja je uvelike utjecala i na kasnije razumijevanje njegova djela (osobito u spisima kršćanskih pisaca Laktancija, Auzonija, Jeronima i Augustina).
Apulej se okušao u različitim književnim vrstama: pripovjednoj prozi, govorništvu, filozofskoj esejistici. Prema opsegu i književnopovijesnom utjecaju na prvome je mjestu roman Pretvorbe (Metamorphōses) u 11 knjiga (napisan između 180. i 190), koji je poznat i pod alternativnim, pohvalnim naslovom Zlatni magarac (Asinus aureus). U prve tri knjige (1–3) pripovjedač Lucije iz Korinta izvješćuje u prvome licu (čime se osnažuje vjerodostojnost pripovijesti) kako se na putu kroz vještičji kraj Tesaliju poželio pretvoriti u pticu te je, nanijevši pogrešnu pomast, postao magarcem i pao u ruke razbojnika; potom (4–10) u magarećem obliku sluša raznolike pripovijesti i uzalud s otetom djevojkom Haritom pokušava umaknuti razbojnicima; međutim ubrzo ih oslobađa Tlepolem, Haritin zaručnik, no magarac mora okretati mlinski kamen; više puta mijenja okrutne gospodare (izopačeni Kibelini svećenici, mlinar, vrtlar, vojnik); dospijeva kod braće kuhara i slastičara u život slasti i ugode, no jedva izmiče javnomu razvratu; (11) najzad se na obali pred Korintom moli nebeskoj majci Izidi koja mu se smiluje i daje mu ružine latice zbog kojih ponovno zadobiva ljudski lik i posvećuje svoj život službi božici. U pripovjednoj potki ističe se dvadesetak osamostaljenih manjih cjelina, među kojima je najpoznatija bajka o Amoru i Psihi (5. i 6. knjiga). Djelo slijedi religijski obrazac (1–3. knjiga) zablude (radoznalost, curiositas, περιεργία), kazne (4–10. knjiga) i iskupljenja (11. knjiga), a glavna je tema neuspjeh čovjekova pokušaja da iskupi sama sebe. Roman ima mnogo sličnosti s kratkom pripovijetkom Lucije ili magarac (Λούϰιος ἢ Ὄνος) pripisivanom Lukijanu; oba se djela jamačno oslanjaju na izgubljeno djelo Lucija iz Patra Preobrazbe (Μεταμορφώσεις) koje u Biblioteci spominje patrijarh Fotije. Toj osnovi Apulej dodaje potku erotskih pripovijesti, tzv. miletskih priča (fabulae Milesiae) i pripovijedanje »radosne vijesti« u formi alegorijske autobiografije u službi religijske propagande.
Brak s bogatom starijom udovicom Emilijom Pudentilom (Aemilia Pudentilla) uvukao ga je 158. u sudski spor s njezinom rodbinom koja ga je optužila da ih je čarobnjaštvom lišio nasljedstva. Oslobodio se optužbe sjajnim Obrambenim govorom (Apologia), koji je glavni izvor za njegovu biografiju i jedini sačuvani sudski govor iz carskoga razdoblja. Saslušanje (cognitio) u sklopu sudskoga procesa zbilo se u Sabrathi, obalnome gradu rimske pokrajine Tripolitanije, za sudbenoga posjeta (conventus) prokonzula Klaudija Maksima (Claudius Maximus), stoičkog učitelja rimskoga cara Marka Aurelija. Sicinije Emilijan (Sicinius Aemilianus), ujak i pravni zastupnik Apulejeva maloljetnoga pastorka Sicinija Pudenta (Sicinius Pudens), podignuo je službenu optužnicu (delatio) za više kaznenih djela: bavljenje ljubavnom magijom (crimen magiae) s nakanom da nasljednike liši njihove imovine, a postojala je i mogućnost optužbe za urotu zbog noćnih obrednih skupova u društvu Apija Kvintijana (Appius Quintianus), koji su u carsko doba bili zabranjeni zakonom. Uzimajući u obzir društveni položaj, prokonzul je u donošenju presude imao široke diskrecijske ovlasti, zbog čega se Apulej osobito potrudio dokazati svoje pravo rimskoga građanstva (ius civitatis Romanae; → civis) i upozoriti na zasluge svojega oca, negdašnjega carskog upravitelja; priložio je i pismenu preporuku prethodnoga (godine 157/8) afričkoga prokonzula Lolijana Avita (Lollianus Avitus). Sebe prikazuje kao proslavljenoga govornika, svjetskoga putnika i pripadnika istoga naobraženoga sloja kao i prokonzul, a svoje optužitelje kao neuk, zaostao puk. Objavljivanje pisanoga teksta govora upućuje da je Apulej dobio spor.
Cvjetni izbor (Florida) antologijska je zbirka 23 ogledna odlomka iz njegovih govora i deklamacija u četiri knjige. Sastavio ju je kasniji epitomator. Naslov sugerira rukovet nježno uređenih, šarolikih i mirisnih pasusa. Djelo nudi raznolik izbor književnih vrsta, poglavito pohvalne enkomije (encomium), duhovite anegdote namijenjene stjecanju naklonosti publike (prolalia), mitološko-filozofske crtice i umjetničke opise, tzv. ekfraze (ecphrasis). Teme nekih govora: Apolon i Marsija (3. odlomak), običaji Indijaca (6), pohvala namjesnika Severijana Honorina (9), opis papige (12), cinik Kratet (14. i 22) i sl. Cvjetni izbor važan je iskorak prema novoj književnoj vrsti eseju.
U duhu onodobnog obnovljenog zanimanja za Platona sastavio je dva popularizatorska spisa: O Platonu i njegovu učenju (De Platone et eius dogmate), koji u dvije knjige donosi kratak Platonov životopis i ogled o njegovoj fizici i etici, te retoričko-filozofsku raspravu O Sokratovu bogu (De deo Socratis), oblikovanu u govor od 24 paragrafa, koja u jedinstven prikaz stapa Platonovu trodiobu živoga svijeta na bogove, demone (δαίμων), ljude i Sokratova nevidljiva vodiča i zaštitnika (τὸ δαιμόνιον). Dvojbeno je treba li Apuleju pripisati autorstvo kozmografskog ogleda O svijetu (De mundo), slobodne preradbe tobožnjega istoimenog Aristotelova djela (Περὶ ϰόσμου).
U izrazu, Apulej je sljedbenik azijanizma; njegov leksik jedinstvena je mješavina arhaizama, neologizama, grčkih posuđenica, poetizama i elemenata razgovornoga jezika; njegova jednostavna sintaksa obiluje parataksom; vješto se služi proznim ritmičkim obrascima (clausulae) kojima zaokružuje rečenice i paragrafe; umješno izmjenjuje književne registre te rabi figure riječi i misli u svrhu slikovitosti i uzbudljivosti izraza. Do novovjekovlja smatralo ga se važnim platonističkim autoritetom. Njegove su Pretvorbe ishodište nastanka pikarskoga romana (Lazarillo de Tormes, Miguel de Cervantes y Saavedra, Alain-René Lesage), a ostavile su mnogobrojne tragove ne samo u književnosti (Giovanni Boccaccio, Hans Sachs, Philip Sidney, Edmund Spenser, William Shakespeare, Jean de La Fontaine, Laurence Sterne, John Keats, Aleksandar Puškin, Heinrich Heine, Joris-Karl Huysmans, Gustave Flaubert) nego i u likovnim umjetnostima (Giulio Romano, François Gérard, Jacques-Louis David, Antonio Canova).
