građanstvo, pojam kojim se označava puno članstvo u zajednici, uključujući pravo djelatnoga sudjelovanja u određivanju uvjeta života zajednice i osiguravanju jednakoga statusa pojedinaca i grupa. Podrazumijeva međuovisnost prava i dužnosti, ovlasti i ograničenja, moći i odgovornosti, a to se odnosi kako na državu tako i na sve pripadnike polit. zajednice, članove građ. društva. Pojam se danas upotrebljava i u širem značenju pa se govori o građanima grada, države i svijeta, izobraženim i neizobraženim građanima itd. Ranije pov. značenje bilo je uže i odnosilo se na pripadnika srednjeg ili višega društv. sloja ili staleža, gdje je pristup bio ograničen ili pak uvjetovan statusom ili pravima. Put do šireg i demokr. značenja građanstva obilježen je revolucijama i upornim borbama na različitim područjima vođenima idejom potpuna ozbiljenja općih načela jednakosti i slobode, što je odnijelo pobjedu tek u XIX. i XX. st. Ali u nekim dimenzijama taj proces još traje. U ant. shvaćanjima gl. značajka neke polit. zajednice (politeía, civitas) nije bio teritorij nego sveukupno građanstvo (polĩtai, cives), kojemu je bila dana mogućnost sudjelovanja u javnim poslovima zajednice. U srednjovj. društvu, osobito s osnutkom eur. gradova (XI. i XII. st.), građanstvu se priznavao status samostalnoga staleža pa je ono postalo trećim staležom feud. društva. Činili su ga stanovnici utvrđenih mjesta (francuski bourg, odatle bourgeois), ugl. obrtnici i trgovci, koji su se načinom života i shvaćanjima razlikovali od seljaštva i plemstva. Stvaranjem apsolutističke terit. države postupno su se ukidale povlastice, kao i razlike u pravnome položaju građana i ostalih stanovnika: staleži su sve više gubili značenje, uspostavljao se međuodnos suveren–građanin, pa je pojam građanina počeo obuhvaćati sve veći broj stanovnika. U revolucijama u XVIII. i XIX. st. građani su sami za sebe tražili suverenost. Tada su se očitovale i granice jednakosti što ih je proglašavalo samo građanstvo. Usporedno s ukinućem staleža došlo je do stvaranja klasa, pa se od pol. XVIII. st. pojavljuje razlika između pojmova citoyen i bourgeois, čime je otpočeo proces oblikovanja građanstva kao društv. klase i tomu primjerena oblika društva, nazvanoga građ. društvom. Građanstvo se suprotstavljalo kako staleško-dvorskomu društvu tako i apsolutističkoj državi, prije svega nasljednim povlasticama, a u korist načela prema kojemu se svaki pojedinac mora sam izboriti za svoj društv. položaj. Takvo je zauzimanje bilo temelj građ. individualizma i razumijevanja ideja jednakosti i slobode, koje je, prema A. de Tocquevilleu, ugrađeno u demokr. društvo u smislu jednakosti uvjeta. Suprotstavljanjem apsolutističkoj državi dokinut je poredak samovolje, a uspostavljen poredak koji se temeljio na umnim odnosima među samim građanima, što je učinilo nepotrebnim postojanje apsolutnoga gospodara. Načelo građanstva ostvaruje se preko osnovnih građ. prava (prebivalište, jednakost pred zakonom) i prava pristupa polit. odlučivanju koje se ustrojava na predstavnički način. Mislioci građ. načela, kao što su A. Smith, I. Kant i G. W. F. Hegel, formulirali su shvaćanje po kojem postoje zakonitosti koje mogu proizvesti dobar poredak suživota, iako ga pojedinci ne žele jer slijede vlastite interese. Smith je tu zakonitost usporedio s djelovanjem »nevidljive ruke«, Kant je govorio o »mehanizmu antagonizama« koji omogućuju čak i »narodu vragova« da živi u mirnoj koegzistenciji kao »narod anđela«, dok je Hegel smatrao da se dinamikom interesa građ. društva može ovladati jedino s pomoću drž. aparata. Pobjeda načela građanstva uvelike je proširila i obogatila značenje toga pojma, dodajući mu nova značenja prava. Prema brit. sociologu T. H. Marshallu ozbiljenje načela građanstva prošlo je tri razvojne faze: građansku, političku i socijalnu. Razvoj svake faze trajao je barem jedno stoljeće. U XVIII. st. građanstvo se izborilo za slobodu govora, mišljenja, vjerskoga uvjerenja i za individualna ljudska prava. Bila je to doktrinarna i kult. pobjeda prirodnopravnih načela na kojima su se temeljile američka i Franc. revolucija. Tada je građanstvo konačno oblikovano kao nositelj napretka zasnovanoga na ekon. računu i znanstveno-tehn. racionalnosti. U XIX. st. izboreno je pravo građanina da sudjeluje u vlasti, a proširenjem glasačkoga prava učinjen je značajan korak prema demokr. oblikovanju polit. volje. U XX. st., uspostavljanjem i širenjem države blagostanja, načelo građanstva proširuje se na prava u socijalno-ekon. sferi (izobrazba, zdravstv. zaštita i soc. sigurnost), pa se građ. ideal jednakosti i slobode obogaćuje načelom redistributivne pravde. Ti su dometi, prema A. Hirschmanu, dali puno značenje civilnoj i polit. dominaciji građanstva. U doba globalizacije, zbog univerzalizma jednakosti i slobode, građanstvo dobiva svj. značenje pa se govori o europskom i svj. građanstvu, odnosno o civilnome društvu, koje nadilazi tradicionalno svođenje građanstva na državljanstvo.
