Lukijan (grčki Λουϰιανός, Loukianós), grčki retoričar i prozni pisac (Samozata, danas Samsat u Turskoj, oko 115 – ? Atena, nakon 180). Životopis mu se može tek uvjetno rekonstruirati iz rijetkih autobiografskih očitovanja: materinski mu je jezik najvjerojatnije bio aramejski, no izvrsno je ovladao grčkim i stekao zavidno retoričko i književno obrazovanje; nakon kraće odvjetničke karijere i mnogobrojnih putovanja, na kojima je, u tradiciji druge sofistike, držao javna predavanja, deklamirao i poučavao retoriku, nastanio se u Ateni i posvetio pisanju.
Osamdesetak spisa očuvanih pod njegovim imenom teško je kronološki odrediti, a desetak ih je dvojbene autentičnosti. Uobičajeno je među njima razlikovati retoričke spise, dijaloge, menipske spise, pamflete i pripovjedna djela. U prvoj skupini ističu se deklamacije, poput dvaju Falarida (Φάλαρις), Razbaštinjenog sina (Ἀποϰηρυτόμενος) ili Tiranoubojice (Τυραννοϰτόνος), prolalije (neobvezatni uvodi u govornički nastup), kao što su O jantaru ili O labudovima (Περὶ τοῦ ἠλέϰτρου ἢ Περὶ τῶν ϰύϰνων), Harmonid (Ἁρμονίδης) ili Dioniz (Διόνυσος), te ekfraze (književni opisi umjetničkih djela). U nekima od njih očita je komička intencija, kao u Pohvali muhe (Μυίας ἐγϰώμιον) i u Parničenju glasova (Δίϰη φωνηέντων). Svojim je najvažnijim doprinosom sâm Lukijan smatrao satirički dijalog, slitinu platonovskoga dijaloga, Aristofanove komedije i opora kiničkoga humora. Neki se dijalozi bave filozofijom, npr. Nigrin (Νιγρῖνος) ili Hermotim ili O izboru (Ἑρμότιμος ἢ Περὶ αἰρέσεων); većina ih je snažno obilježena komediografskim naslijeđem, npr. Uskrsnuli ili Ribar (Ἀναβιοῦντες ἢ Ἁλιεύς) ili Dražba filozofskih života (Βίων πρᾶσις). Posebno su zanimljive tri zbirke minijatura: Razgovori hetera (Ἑταıριϰοì διάλογοι), Razgovori bogova (Θεῶν διάλογοι) i Razgovori morskoga svijeta (Ἐνάλιοι διάλογοι). Od tekstova u kojima prevladavaju motivi preuzeti od Menipa, kiničkoga filozofa iz III. st. pr. Kr., najpoznatiji su Razgovori mrtvaca (Nεϰριϰοì διάλογοι), zbirka kratkih dijaloga iz mračne svakodnevice u podzemlju, i Ikaromenip ili Iznad oblaka (Ἰϰαρομένιππος ἢ Ὑπερνέφελος), aristofanovska burleska o filozofu koji leti na nebo. Modernomu poimanju satire najbliži su Lukijanovi pamfleti; u djelu Kako treba pisati povijest (Πῶς δεῖ στορίαν συγγράφειν) ismijava sebi suvremenu historiografiju, u Pseudologistu… (Ψευδολογιστή) odgovara kritičaru koji mu je predbacio govornu pogrješku, a u Aleksandru ili Lažnom proroku (Ἀλέξανδρος ἢ Ψευδόμαντις) i O Peregrinovu skončanju (Περὶ τῆς Περεγρίνου τελευτῆς) napada dvojicu suvremenika kao šarlatane. Vrhunac su Lukijanova pripovjedačkog majstorstva Istinite pripovijesti (Ἀληϑῆ διηγήματα), danas njegov najpoznatiji i najčitaniji tekst, tipični Lukijanov žanrovski hibrid: mješavina parodije, menipske satire i znanstvenofantastične pripovijesti. Skeptičan prema svakoj dogmi, nemilosrdan u izrugivanju ljudske gluposti, Lukijan je bio osobito rado čitan u humanizmu (Poggio Bracciolini, Giovanni Pontano, Ulrich von Hutten, Philipp Melanchthon); Erazmova Pohvala ludosti izravan je plod oduševljenja Lukijanom.
