esej (franc. essai: ogled, pokušaj), kraći prozni sastavak u književnosti, znanosti i publicistici visokog stupnja prilagodljivosti u obliku te razvedenoga tematskoga i stilsko-retoričkoga repertoara. Takav kontekst izvedbe i recepcije pogoduje tzv. subjektivnomu tipu iskaza koji je eseju svojstven od njegove renesansne inauguracije. Onodobni homme de lettres nije nalazio više uporište za tumačenje svijeta u srednjovjekovnim filozofsko-teološkim sumama pa je posezao za jezgrovitijim dionicama znanja i govora. Uz iznošenje opaski o burnoj suvremenosti (zemljopisna i medicinska otkrića, vjerski ratovi, slom geocentrizma), on je kompilirao i komentirao probrane pouke (leçons: P. de Messieu) iz svoje lektire. Prvi takvi radovi upadljivo su nosili obilježja antičkih »krparija« (→ centon), ali s objavljivanjem Eseja (1580; prošireno izdanje 1588) M. de Montaignea i Eseja ili savjeta, građanskih i moralnih (1597; prošireno izdanje 1625) F. Bacona oni su već prerasli u novi žanr. Esej je tako nastao kao pokušaj uobličavanja iskaza koji je preuzimao odlomke prošlosti bez obveze da tu prošlost obnavlja kao što je preuzimao i odlomke suvremenosti bez obveze da slijedi znanstvene postupke. Njegov je autor prisiljen u sebi sjediniti »čovjeka činjenica« i »čovjeka u oblacima« (Th. W. Adorno) pri čemu rascjep između misaone i pjesničke riječi, dugovječan u europskoj kulturi, svodi na individualnu mjeru. U tome mu pomaže proces preobrazbe phantasiae (odn. imaginatio; R. Klein, J. Starobinski) u kojem taj koncept gubi spoznajna, a stječe umjetničko-prikazivačka obilježja. Na toj se pozadini esej potom uklapa u roman (L. Sterne, de Sade, Th. Mann), esejističku kritiku ili duhovitu i ležernu kozeriju (Sainte-Beuve). – U hrvatskoj književnosti esej je dobio zamah na prijelazu u XX. st., posebno u formi podliska (A. G. Matoš, T. Ujević, A. Šoljan). Kritički zahvaća cijeli spektar interesa (M. Krleža) ili se specijalizira za potrebe profinjena tumačenja kakve poetičke ideje (R. Marinković, Z. Mrkonjić, H. Pejaković).
