pikarski roman (prema španjolskome pícaro, od prvotnih više značenja, ustalilo se: lažljivac, čovjek niska podrijetla, s manama), vrsta romana u tzv. zlatnom vijeku španjolske književnosti (XVI–XVII. st.). Fabularnu i sadržajnu os romana tvore pustolovine protuhe, probisvijeta, čovjeka bez ugleda i društveno poželjna podrijetla, ispričane u prvome licu. U to doba španjolsko društvo se osim na kršćane, dijelilo i na pokrštene Židove te ljude arapskog/maurskoga podrijetla. Potonji su, kao i pokrštenici, obično javno nijekali svoje pravo podrijetlo, nastojeći prevladati položaj na društvenome rubu. Junaci prvih pikarskih romana književna su obradba sudbina pripadnika baš tih društvenih skupina. Prvim pikarskim romanom smatra se djelo nepoznata autora iz 1554., Lazarillo s Tormesa (→ lazarillo de tormes), niz zgoda iz života pícara Lazara, sina samohrane majke nejasna podrijetla, koji je primoran služiti ljudima različitih staleža i zanimanja. Nadahnut Erazmovim naučavanjem, autor romana ironizira mane svih staleža i neizravno promiče duh snošljivosti. Drugi je po redu roman Guzmán de Alfarache (I. dio 1599., II. dio 1602., objavljen 1622/23) M. Alemána (1547–1614), u kojem pícaro prepričava svoj grješni život kako bi mogao prepričati i vlastito pokajanje. F. Quevedo y Villegas (1580–1645) napisao je Pripovijest o životu Lupeža (Historia de la vida del Buscón, kraće Buscón, 1603. ili 1604., objavljen 1626), ispovijest varalice koji uzima tuđi identitet radi društvenoga probitka, nedostižna mu zbog »nečista« podrijetla, da bi se naposljetku suočio s onim za kojega se izdaje. Taj je Quevedov roman jedno od najboljih djela književnosti španjolskoga baroka. Svaki od tih triju romana primjer je vrhunske književne obradbe filozofsko-teoloških strujanja što su dala pečat umjetnosti zlatnoga vijeka. Pikarski roman silno je utjecao na španjolsku, hispanoameričku, ali i na francusku, englesku i druge svjetske književnosti i jedna je od najistaknutijih posebnosti španjolske prozne književnosti.
