Keats [ki:ts], John, engleski pjesnik (London, 31. X. 1795 – Rim, 23. II. 1821). U ranoj mladosti ostao je bez roditelja pa je prekinuo redovito školovanje i najprije učio za ljekarnika. Potom je radio i studirao medicinu, da bi se u dvadeset i prvoj godini posvetio književnosti. Većina njegovih radova naišla je na nerazumijevanje kritičara (napadali su ga zbog političkih razloga jer je bio prijatelj gorljivoga liberala L. Hunta). Bio je nesretno zaljubljen u Fanny Brawne. Umro je od tuberkuloze u Rimu, u klimi kojega se nadao izlječenju. – Književni interes javio se kod Keatsa vrlo rano: u petnaestoj je godini prevodio Eneidu i privatno studirao klasične autore. U samo pet godina (1816–21) stvorio je cijelo svoje književno djelo: nekoliko velikih oda, mnogobrojne sonete, pripovijesti u stihu (Lamia, Isabella, Uoči Sv. Agneze – The Eve of St. Agnes, La Belle Dame Sans Merci), lirske pjesme i drame. Jedan od najvećih engleskih romantičara, Keats je nedvojbeno najsenzualniji: njegovi su stihovi »raskoš zvukova, boja, mirisa«. Zaljubljen u svijet klasike, pisao je i poeme na mitske motive, npr. Endimion (Endymion, 1818), te nedovršene Hiperion (Hyperion) i Hiperionov pad (The Fall of Hyperion). Poklonik je vječne ljepote (»Ono što je lijepo vječna je radost« – »A thing of beauty is a joy for ever«), sve do tvrdnje o istovjetnosti ljepote i istine, ali je uvijek svjestan odmaka umjetnosti od života. Pisao je pod utjecajem elizabetinaca i J. Miltona, a svojim je najsavršenijim odama Oda slavuju (Ode to a Nightingale, 1819), Oda grčkoj urni (Ode to a Grecian Urn, 1819) i Jeseni (To Autumn, 1819) utjecao na mnoge engleske pjesnike sve do modernih. Jedinstvena u izrazu estetskoga senzualizma, Keatsova se lirika odlikuje iznimno užarenom maštom i bogatstvom pjesničkih slika. Njegove su pjesme prevođene i u nas (I. G. Kovačić, L. Paljetak i dr.).
