Marko Aurelije (latinski Marcus Aurelius Antoninus [ma:'rkus aure:'li·us anto:ni:'nus], rođen kao Marko Anije Ver, latinski Marcus Annius Verus), rimski car i filozof (Rim, 26. IV. 121 – Vindobona, danas Beč, 17. III. 180). Konzul 140. i 145., tribun 147., zatim suvladar Antonina Pija, a nakon njegove smrti car od 161. do 180. Ratovao je protiv Parta (162–166), zauzeo Armeniju, Mezopotamiju i upao u Mediju. Uspio je odbiti i poraziti (167–168) plemena Markomana, Kvada i Jaziga, koja su napala podunavska područja Rimskoga Carstva i doprla do Akvileje. Ugušio je ustanke u Britaniji (162), Egiptu (172) i pobunu Avidija Kasija (175). Umro je tijekom novoga rata s Markomanima i Kvadima, koji je počeo 177 (→ columna aureliana). Za svoje vladavine pojačao je nadzor nad provincijama, štednjom sanirao državne financije, proveo reforme u građanskom pravu te osnivao škole. Napisao je na grčkom jeziku spis Razgovori sa samim sobom (Tὰ εἰς ἑαυτόν), djelo bolne rezignacije nad tužnim ljudskim sudbinama, prožeto etičkim sugestijama koje tvore filozofsku (stoičku) paralelu ćudorednim zasadama ranoga kršćanstva. U središtu je njegova antimaterijalističkoga nauka sudjelovanje čovjeka u tijelu, duši i duhu, čiji je nositelj pobožna, hrabra i umna osobnost, no ona gospodari samo duhom kao sjedištem dužnostî i savjesti koja čovjeka stalno preispituje s obzirom na ispravnost njegovih čina. Posredstvom duha ljudi sudjeluju u božanskom bitku i time čine idealnu zajednicu koja prekoračuje sve zbiljske, povijesne, nacionalne i kulturne granice, a po tom se Marko Aurelije smatra jednim od začetnika ideje kozmopolitizma. Njegov brončani konjanički spomenik u Rimu na Kapitoliju jedno je od najmonumentalnijih djela rimske antičke skulpture.
