La Fontaine [laftε'n], Jean de, francuski pjesnik i pripovjedač (Château-Thierry, 8. VII. 1621 – Pariz, 13. IV. 1695). Potekao je iz bogate građanske obitelji, bio je štićenik visokih plemića, 1652–71. inspektor šuma, rijeka i kanala, 1664–72. boravio je na dvoru Luja XIV. Od 1683. član Francuske akademije. Pisao je drame i poeme, 1669. objavio je prozno djelo Ljubav Psihe i Kupidona (Les Amours de Psyché et de Cupidon) koje se odlikuje stilskom elegancijom, duhovitošću i lucidnim opisima ženske psihe. Glavna su mu djela Priče i pripovijesti u stihu (Contes et nouvelles en vers, 1664., 1671., 1675., 1685), s motivima (ljubavnim i obiteljskim) uglavnom preuzetima od talijanskih i francuskih renesansnih pisaca, i Basne (Fables, 1668., 1678–79., 1694), objavljene u 12 knjiga, izvorno pod naslovom Basne izabrane i versificirane po g. de La Fontaineu (Fables choisies et mises en vers par M. de La Fontaine). Dok je prvim djelom potvrdio ugled inventivnoga stilista, Basnama je stekao trajnu slavu (najpoznatije su Cvrčak i mrav – La Cigale et la Fourmi, Gavran i lisica – Le Corbeau et le Renard, Vuk i janje – Le Loup et l’Agneau, Lisica i roda – Le Renard et la Cigogne). Njihov je temeljni sadržaj preuzeo iz antike (Ezop i Fedro) te iz orijentalnih izvora, oslobodivši ga formalnih didaktičkih značajki i značenjski ga obogativši, a u rasponu od prve do dvanaeste knjige razvidna je i autorova evolucija pa su potonje basne često dulje i refleksivnije te obogaćuju tradicionalne teme suvremenim aluzijama. Strukturno raznolike (neke su temeljno idile, elegije, epistole ili poetske meditacije, a mnoge dosežu razinu minijaturnih drama), basne rustikalnim prirodnim ambijentom odražavaju šarm ladanjskoga krajolika te vrhunski uobličuju temeljnu značajku žanra: prikaz svakodnevnoga moralnog iskustva iskazanoga kroz tipične likove i situacije. Ponajprije suptilni komentar neke pouke, tek sporadično satirično zaokruženije (iako životinjski likovi simboliziraju i predstavnike različitih društv. slojeva), odlikuju se i bogatim leksikom te prozodijskim eksperimentima. Njima se La Fontaine potvrdio kao književnik koji je poetiku klasicizma najpotpunije nadovezao na renesansnu tradiciju.
