Ibsen, Henrik (puno ime Henrik Johan Ibsen), norveški književnik (Skien, 20. III. 1828 – Christiania, danas Oslo, 23. V. 1906). Jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih svjetskih dramatičara, čija djela pripadaju vrhuncima realizma i naturalizma te utiru put modernističkoj drami.
Književni početci
Rođen u imućnoj trgovačkoj obitelji, nakon očeva bankrota živio je u teškim materijalnim uvjetima te radio kao ljekarski pomoćnik. Uštedjevši novac, otišao 1850. u Christianiju gdje je kratko studirao medicinu, no ubrzo se posvetio književnomu radu. Započeo je pisanjem stihova (objavljeni poslije u zbirci Pjesme – Digte, 1871; osobitu je popularnost stekla poema baladična ugođaja Terje Vigen), a pod pseudonimom Brynjolf Bjarme objavio dramski prvijenac Katilina (Catilina, 1850), stihovanu povijesnu tragediju s aluzijama na revolucionarne događaje u Europi 1848. Radio je kao pomoćnik umjetničkoga ravnatelja i redatelj novoutemeljenoga Norveškoga kazališta u Bergenu 1851–57., umjetnički voditelj Norveškoga kazališta Christiania 1857–62. te umjetnički savjetnik Kazališta Christiania 1863–64. te u međuvremenu pisao romantičke drame nadahnute nordijskim sagama i legendama, a veći uspjeh postignuo proznim dramama s temama iz norveške povijesti Junaci na Helgelandu (Hærmændene på Helgeland, 1858), pohvalom vikinškomu junaštvu i etici, te Pretendenti na prijestolje (Kongs-Emnerne, 1863), o predodređenosti za uzvišenu dužnost. Zanimanje za suvremene teme najavio je u stihovanoj Komediji ljubavi (Kjærlighedens komedie, 1862), satiričkom prikazu malograđanskog poimanja ljubavi i braka, kojom je izazvao polemike. Nezadovoljan polovičnim dramskim uspjesima, zahvaljujući državnoj potpori otišao je 1864. u inozemstvo, gdje je ostao 27 godina i napisao djela koja su mu donijela međunarodno priznanje, istodobno ostavši duhom vezan uz skandinavsku sredinu.
Kasnoromantičke drame ideja
Nastanio se najprije u Italiji (najdulje u Rimu), gdje nastaju dvije kasnoromantičke dramske poeme u stihovima, u kojima na primjeru dvaju oprečnih likova prikazuje sukob između ideala i stvarnosti u središtu kojega je problem samoostvarenja, jedna od središnjih tema njegova opusa: Brand (1866), s tipom dramskoga junaka vođena visokim etičkim principima, plemenitost čijih pobuda biva dovedena u pitanje žrtvama koje je podredio nedostižnim idealima, te Peer Gynt (1867; trijumfalna praizvedba 1876. u Christianiji sa scenskom glazbom Edvarda Griega), s protagonistom preuzetim iz norveškoga folklora, neobuzdanim i samoživim junakom nesputane mašte koji izbjegava preuzimanje odgovornosti i obveza te se nakon besciljna lutanja i čudesnih pustolovina po svijetu kao starac vraća u domovinu, gdje biva suočen s promašenošću svojih životnih odabira.
Realističke i naturalističke drame
Od 1868. živio je u Dresdenu, potom od 1875. u Münchenu. Tad započinje središnje razdoblje u njegovu stvaralaštvu obilježeno realističkom i naturalističkom fazom u kojoj na scenu dovodi onodobno norveško građansko društvo, razbijajući, u problemskim dramama, prividnu idilu građanske obitelji, razotkrivajući licemjerje i laži na kojima su zasnovani društveni i obiteljski odnosi te preispitujući društvene i religijske konvencije. U Stupovima društva (Samfundets Støtter, 1877) kritizira društvenu elitu, a sljedeća drama, Lutkina kuća (Et Dukkehjem, 1879), koja se prema protagonistici najčešće naziva Nora, jedno od najutjecajnijih djela dramske književnosti u XX. st., izazvala je javnu sablazan, doživljena kao izravan napad na temelje građanske obitelji zbog kritičkoga propitivanja muškarčeva autoriteta i prava žene u braku, s junakinjom koja, osvijestivši nepodnošljiv položaj u braku u kojem joj je namijenjena pasivna uloga »lutke«, uviđa da prije dužnosti prema mužu i djeci mora ispuniti onu prema samoj sebi, te umjesto sigurnosti i udobnosti obiteljskoga doma bira neizvjesnu budućnost u potrazi za vlastitim identitetom. Još su kontroverznije reakcije i prozivke zbog navodne amoralnosti izazvale Sablasti (Gengangere, 1881), u kojima se bavi tragičnim posljedicama dvostrukoga morala i lažnih skrupula uvodeći motive nasljedne spolne bolesti, incesta i eutanazije. Usredotočujući se na kratak vremenski odsječak u kojem latentna obiteljska kriza izbija na površinu, Ibsen u maniri tzv. dobro skrojenoga komada vješto razvija složenu dramsku intrigu i održava napetost retrospektivnim razotkrivanjem događaja koji rasvjetljuju skrivene uzroke, sukobe i odnose. Novina je tih drama zatvorene forme (scenski prostor sužen na zatvoreni ambijent građanske kuće, broj likova sveden uglavnom na članove jedne ili dviju obitelji) u premještanju dramskoga sukoba s vanjskih zbivanja na unutarnja previranja u likovima (uz iznimku nekoliko ključnih poticaja iz vanjskoga svijeta) te stavljanju dijaloga u funkciju psihološke karakterizacije i analize njihovih međusobnih odnosa, čime je stvorio modernu građansku tragediju. Obračunavajući se s oštrim napadima na svoja djela, piše polemičku dramu o nemoći, ali i hrabrosti pojedinca pred oportunističkom većinom Neprijatelj naroda (En folkefiende, 1882).
Prema simbolizmu
U posljednjoj fazi sve se više posvećuje introspekciji likova, prostor i vrijeme evociraju njihova unutarnja stanja, a realistički postupci ustupaju mjesto naglašenijoj ulozi simbola, intuitivnomu i iracionalnomu: tragična nemogućnost junaka da razriješe svoje sukobe ne proizlazi toliko iz nametnutih društvenih uloga i stega koliko je posljedica djelovanja podsvjesnoga i nagona koji upravljaju ljudskim životima. Pozitivne i negativne strane idealizma ponovno razmatra u drami Divlja patka (Vildanden, 1884), u kojoj razotkrivanje obiteljskih tajni dovodi do tragičnog samoubojstva nedužna djeteta, a odnosima između muškarca i žene te bremenom prošlosti i nasljeđa bave se drame tzv. münchenske trilogije: Rosmersholm (1886), Gospođa s mora (Fruen fra havet, 1888) te Hedda Gabler (1890), prema sudu mnogih najbolja Ibsenova drama, u kojoj protagonistica, generalova kći, počini samoubojstvo kada joj zbog manipulativnih i destruktivnih postupaka zaprijete seksualna ucjena i društveni skandal. Mračniji tonovi i pesimizam prevladavaju u dramama nastalima nakon konačna povratka u Norvešku 1891., u kojima problematizira mogućnost pomirenja umjetnosti i života, težnje uzvišenim idealima i nemogućnosti njihova ostvarenja, vjernosti sebi i ispunjenja obveza prema drugima. U prvome su planu muški likovi koji snose tragične posljedice pogrešnih odluka iz prošlosti i plaćaju visoku cijenu društvenog i umjetničkog uspjeha suočeni sa zabludom o samodostatnosti: naslovni junak u Graditelju Solnessu (Bygmester Solness, 1892) simbolički pada s tornja zbog kojega je izgubio ženu, suradnike i obitelj, protagonist drame John Gabriel Borkman (1896), bivši direktor banke koji se iz koristoljublja odrekao žene koju je volio, odavno je duhovno mrtav, a u posljednjoj Ibsenovoj drami o rastrganosti između čežnje za uobičajenim životnim zadovoljstvima i zahtjevima umjetničkoga poziva Kad se mi mrtvi probudimo (Når vi døde vågner, 1899), prožetoj autobiografskim elementima, kipar Rubek umire u pokušaju iskupljenja ženi čiju je ljubav iskoristio za umjetničko nadahnuće.
Utjecaji
Premda je Ibsen svojim dramama izazivao gorljive polemike, njegov se utjecaj brzo proširio europskom dramom i kazalištem. Psihološko-analitička i komorna scenska djela pokazala su se dramaturški, glumački i redateljski poticajnima uvođenjem realističkih, naturalističkih i simbolističkih dramsko-scenskih tendencija koje su u Njemačkoj prihvatili meiningenski glumački ansambl (Meininger Hoftheatertruppe) i Gerhart Hauptmann, u Francuskoj redatelji i glumci André Antoine i Lugné-Poe, u Rusiji Konstantin Sergejevič Stanislavski, u Velikoj Britaniji George Bernard Shaw, koji je napisao i esej Srž ibsenizma (Quintessence of Ibsenism, 1891) u dramatičarevu obranu, a u Italiji su se najvišim glumačkim dometima u njima istaknuli glumci poput Ermetea Zacconija, Ermetea Novellija, Tommasa Salvinija i Eleonore Duse, koji su, gostujući po europskim i američkim pozornicama, tako i u Hrvatskoj, utjecali na oblikovanje novoga glumačkog stila te u nekim zemljama i prvi put predstavili Ibsenova djela. Ibsen je utjecao na mnoge istaknute dramatičare XX. st., osobito američke pisce Eugenea O’Neilla, Lillian Hellman, Arthura Millera te Tennesseeja Williamsa. Najizvođeniji svjetski dramatičar poslije Williama Shakespearea, utjecao je na oblikovanje cjelokupne moderne psihološke drame tzv. zatvorene dramaturgije i obiteljsko-društvene tematike, a u XX. st. njegova su djela s uspjehom postavljali istaknuti redatelji poput Maxa Reinhardta, Edwarda Gordona Craiga, Vsevoloda Emiljeviča Mejerholjda, Ingmara Bergmana, Petera Steina, Petera Zadeka, Petera Halla, Roberta Wilsona. Zapažene su i drame nadahnute Ibsenovim djelima, poput feminističkog ostvarenja Što se dogodilo nakon što je Nora ostavila svog muža ili Stupovi društva (1979) Elfriede Jelinek, prema poemi Terje Vigen snimio je Victor Sjöström istoimeni film (1917), a više je Ibsenovih drama ekranizirano.
Recepcija u Hrvatskoj
Prva Ibsenova drama izvedena u Hrvatskoj bila je Nora, koju je 1888. na pozornici zagrebačkoga HNK-a postavio Adam Mandrović. Sustavnije se njegova djela počinju izvoditi na poticaj Stjepana Miletića i Josipa Bacha te je u doba hrvatske moderne Ibsen postao najizvođenijim stranim dramatičarem. Do 1918. uprizoreno je 14 njegovih drama, Divlja patka, Hedda Gabler, Nora i Sablasti u više postava, a osim u Zagrebu, neke su drame uprizorene i u Osjeku te Varaždinu, najčešće u režijama J. Bacha, Branka Gavelle, Hinka Nučića i Andrije Fijana. U razdoblju između svjetskih ratova najistaknutije su ih postavljali (u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Karlovcu) Gavella, Nučić, Ivo Raić Lonjski, Alfons Verli, Rado Pregarc, Lidija Mansvjetova, Tito Strozzi, Tomislav Tanhofer, u drugoj polovici XX. st. zapažene režije ostvarili su u zagrebačkim kazalištima Tomislav Durbešić, Mladen Škiljan i Ivica Kunčević (HNK), Kosta Spaić, Georgij Paro i Paolo Magelli (Gradsko dramsko kazalište »Gavella«), Tomislav Radić (Akademsko kazalište) te Petar Selem i Ivica Boban u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, a od 2000-ih Tomislav Pavković i Aleksandar Popovski u Gradskom dramskom kazalištu »Gavella« te Nenni Delmestre u splitskom HNK-u. Ibsenovsku dramaturšku strukturu u svojim su dramama izravno nasljedovali Ivo Vojnović i Milan Begović te u dramskom ciklusu o Glembajevima Miroslav Krleža. Drama Nora danas (2005) Mire Gavrana, s radnjom smještenom u suvremenu Hrvatsku, zasnovana je na inverziji muško-ženskih uloga iz Lutkine kuće.
Najraniji prijevodi Ibsenovih drama za hrvatsko kazalište nastali su prema autoriziranim njemačkim prijevodima. Prvi tiskani prijevod, Neprijatelj puka, objavljen je 1908., potom su 1922. tiskane Sablasti (u prijevodu Josipa Kulundžića), a nakon dvaju prijevoda u 1940-ima (Peer Gynt, 1944; Stupovi društva, 1947), njegova se djela sporadično ponovno objavljuju tek od kraja 1970-ih. Na hrvatskom jeziku objavljeno je ukupno devet Ibsenovih drama (uz navedena djela, i Nora, Kad se mi mrtvi probudimo, Hedda Gabler, Rosmersholm te Brand), a s norveškoga su ih prevodili Jakša Sedmak, Josip Tabak, Tomislav Ladan, Mirko Rumac, Cvijeta Štern, Anka Katušić-Balen, Žaklina Marin Husnjak i Mišo Grundler.
