Miletić, Stjepan, hrvatski intendant, kazališni redatelj i književnik (Zagreb, 24. III. 1868 – München, 8. IX. 1908). U Beču je studirao i stekao doktorat iz filozofije (1893). Tijekom četverogodišnje intendanture u zagrebačkome HNK-u (1894–98) ostvario je niz scensko-praktičnih, administrativnih i estetskih reformi. Uveo je funkciju intendanta, čitaće probe i mjesečnu režiju, fiksirao desetomjesečno trajanje kazališne sezone, preselio kazalište u novu zgradu, organizirao gostovanja inozemnih ansambala i pojedinaca, modernizirao izgled kazališnih cedulja, razvio promidžbu, upotpunio dekor, kostime i tehničku opremu, financirao prevoditelje i nagrađivao pisce. Osuvremenio je likovnu opremu predstava u skladu s meiningenskom povijesnom rekonstrukcijom prostora, ponovno je uspostavio stalnu Operu, organizirao Balet kao samostalnu cjelinu te uveo simfonijske koncerte. Temeljem iskustava stečenih na kazališnim putovanjima diljem Europe, proveo je korjenitu reformu repertoara: pristupivši mu s pozicija estetički rafiniranog eklekticizma, Miletić je oživio djela iz nacionalne baštine (M. Držić, Novela od Stanca; I. Gundulić, Dubravka; J. Palmotić, Pavlimir), dramske tekstove hrvatskih preporodnih dramatičara (D. Demeter, Teuta; M. Bogović, Matija Gubec; P. Preradović, Kraljević Marko) te na scenu doveo djela suvremenih hrvatskih pisaca (I. Vojnović, A. Tresić-Pavičić, S. Tucić, M. Cihlar Nehajev, J. Rorauer). Inozemni je repertoar obogatio nizom izvedbi Shakespeareovih (Julije Cezar, Kralj Lear, Hamlet, Romeo i Julija, Ukroćena goropad, San ljetne noći, Zimska priča, Kralj Henrik IV., Rikard III.) i Molièreovih djela (Učene žene, Silom bolesnik, Scapinove đavolije, Ljubavni spor), mnogobrojnih klasika europske i svjetske dramske literature (P. Calderón de la Barca, Euripid, C. Goldoni, J. W. Goethe, Kālidāsa, Lope de Vega, F. Schiller, Sofoklo, Śūdraka), ruskih autora (A. S. Gribojedov, N. V. Gogolj, L. N. Tolstoj, A. P. Čehov) te suvremenih europskih pisaca (H. Ibsen, G. Hauptmann, E. Rostand, V. Sardou, H. Sudermann, É. Zola). Na operni repertoar uvrstio je djela L. van Beethovena, P. I. Čajkovskoga, J. Masseneta, W. A. Mozarta i B. Smetane, a osobito se ističu režije Wagnerovih glazbenih djela i praizvedba Porina V. Lisinskoga. Prvi hrvatski redatelj koji nije glumio, Miletić je ukinuo administrativno poimanje režije i podignuo ulogu redatelja na umjetničku razinu, prihvativši u stilskome pogledu realizam meiningenskoga tipa. Premda kao intendant nije potpisivao svoje režije, utvrđeno je da je osobno režirao Gundulićeva, Palmotićeva, Demetrova, Preradovićeva i Vojnovićeva djela, niz komada iz salonsko-konverzacijskoga repertoara te Molièrea, Ibsena i Shakespearea. U pedagoško-redateljskom radu s glumcima zauzimao se za prihvaćanje novih stilskih odrednica u glumi, a u brizi za glumački pomladak utemeljio je 1896. Hrvatsku dramatsku školu (djelovala do 1898), iz koje je stasao niz znamenitih kazališnih imena (J. Bach, N. Vavra, I. Raić). Na baletnom su repertoaru bila zastupljena klasična baletna djela, a uprizorena su i prva dva izvorna hrvatska baleta, Jela B. Adamovića i Na Plitvička jezera S. Albinija, prema Miletićevu scenariju. U suradnji s A. Harambašićem, Miletić je napisao libreta za Armidu i Kraljev hir I. Zajca. Miletićeve kazališne kritike i feljtoni objelodanjeni su u dvjema zbirkama Iz raznih novina (1887. i 1909), a memoarski ali i analitički zapisi u knjizi Hrvatsko glumište (1894–1899): dramaturški zapisci (1904). Kao dramski pisac osobito se istaknuo društvenom dramom Grof Paližna (1892). Ugledajući se na Shakespeareove povijesne drame, namjeravao je napisati pentalogiju o hrvatskim kraljevima, ali je dovršio samo Tomislava (1902) i Pribinu (1903), a nadahnut Shakespeareovim Hamletom te Goetheom i G. G. Byronom sastavio je tragediju Boleslav (1894). U komediografskome je slogu napisao lakrdije Diletanti (1887), Za nosom (1888) i Među govedari (1888) te proverb Zabašurene karijere (1888). Autor je i prigodnice Slava umjetnosti, izvedene prigodom otvorenja nove zgrade HNK-a (1895) te zbirke pjesama Grobne pjesme (1889). Dramatizirao je Šenoin roman Diogenes i Sardouovu novelu Crni biser te preveo Byronova Manfreda.
