Magelli [maε'l:i], Paolo, hrvatski i talijanski kazališni redatelj (Prato, 3. III. 1947). Studirao je slavistiku i teatrologiju u Firenci, a kazalištem se počeo baviti u rodnome gradu (Teatro Metastasio, kojemu je 2010–15. bio ravnatelj). Od 1972. režirao je u kazalištima u Beogradu, stekavši ugled festivalskim izvedbama (npr. na BITEF-u) i turnejama (Divovi iz planine Luigija Pirandella, Atelje 212, 1974; Galeb A. P. Čehova, Narodno pozorište, 1974). Od 1982. angažiran u splitskom HNK, a od 1987. režira u zagrebačkim kazalištima (hrvatski je državljanin od 1991), povremeno i u riječkom HNK-u. U Hrvatskoj je prve uspjehe postigao nekonvencionalnim redateljskim interpretacijama Euripidove »ratne trilogije« na Dubrovačkim ljetnim igrama (Feničanke, 1987) i Splitskome ljetu (Elektra, 1988; Helena, 1990), a ostvario je niz antologijskih predstava u Zagrebačkome kazalištu mladih (Carl Sternheim, Nacija, 1987; D. Karakaš – N. Mitrović – I. Rajki – F. Šovagović – I. Vidić, Zagrebački pentagram, 2009), GDK »Gavella« (Beaumarchais – Ödon von Horváth, Ludi dani, 1987; Henrik Ibsen – Elfriede Jelinek, Ah, Nora, Nora!, 1990; Ö. von Horváth, Vjera, ufanje, ljubav, 1991; Eduardo De Filippo, Velika magija, 1992; Biljana Srbljanović, Barbelo, o psima i djeci, 2009), Satiričkom kazalištu Kerempuh (N. R. Erdman, Mandat, 1988) i HNK-u (Carlo Goldoni, Impresario iz Smirne, 1993). Sklon provokativnom iščitavanju dramskih klasika te sugestivnim scensko-prostornim rješenjima, osobito se isticao režijama ruskih dramatičara (A. P. Čehov, Višnjik, 1995., Tri sestre, 1997., Ujak Vanja, 1997; N. V. Gogolj, Revizor, 1997; I. S. Turgenjev, Mjesec dana na selu, 1998). Postavlja također starije (Marin Držić, Dundo Maroje, 1989., Grižula, 2003), moderne (Miroslav Krleža, Kraljevo, 2000; Josip Kosor, Žena, 2016) i suvremene hrvatske pisce (Slobodan Šnajder, Bauhaus, 1990; Filip Šovagović, Cigla, 1998., Ptičice, 2000; Mate Matišić, Ja sam koja nisam, 2021). Bio je angažiran i u kazalištima u Wuppertalu (Holk Freytag, 1989–97), Beču (1997–2003), Dresdenu (Staatschauspiel, 2003–09) i Dortmundu (2010–15), režirao je više od 200 predstava (i u Rumunjskoj, Bugarskoj, Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj, Venezueli, Izraelu, Indiji i dr.). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2024).
