Jelinek [je'linek], Elfriede, austrijska književnica (Mürzzuschlag, 20. X. 1946). U Beču je 1971. diplomirala orgulje te studirala povijesti umjetnosti i teatrologiju. Već je svojim ranim romanima, pisanima pod avangardnim utjecajem Bečke grupe (mi smo mamac baby! – wir sind lockvögel baby!, 1970., Michael: dječja knjiga za djetinjasto društvo – Michael: ein Jugendbuch für die Infantilgesellschaft, 1972. i bukolit: audioroman – bukolit: hörroman, napisan 1968., objavljen 1979), poigravajući se motivima opscenosti i propadanja, te spajanjem različitih tipova diskursa (od učenih do trivijalnih), najavila trajno zanimanje za de(kon)strukciju mitova malograđanskog, patrijarhalnog i potrošačkog društva.
U težnji za društvenim angažmanom, u to vrijeme priključuje se Komunističkoj partiji Austrije (KPÖ), potom objavljuje zapaženi roman Ljubavnice (Die Liebhaberinnen, 1975), satiru tzv. domovinskoga romana (Heimatroman), u kojem se osvrnula na položaj žene u austrijskome društvu, ograničen socijalnim okolnostima, jezičnim konvencijama i mitom romantične ljubavi. U međuvremenu piše za radio (ističe se radiodrama Isključeni – Die Ausgesperrten, 1979., o poslijeratnom naraštaju Austrijanaca, koju je 1980. preradila u roman, a 1982. u suradnji s redateljem Franzom Novotnyjem u TV film) te kazalište, počev od zapažene drame Što se dogodilo otkako je Nora napustila muža? – Was geschah, nachdem Nora ihren Mann verlassen hatte?, 1979), radikalnog feminističkog preispisivanja Nore Henrika Ibsena. Već tijekom 1980-ih stječe status jedne od najizvođenijih dramatičarki njemačkoga govornog područja, istodobno izazivajući skandale, osobito zbog prokazivanja Austrije kao malograđanske zemlje u kojoj vladaju ideološka zaslijepljenost i skriveni neonacizam, kao npr. u drami Burgtheater (1985), o vezama bečkoga kazališta s politikom Trećega Reicha, zbog čega ju, kao i Thomasa Bernharda, austrijska kulturna javnost nije prihvaćala, smatrajući ju izdajicom zemlje i naroda. Zbog toga su joj drame, najčešće o zloporabi ženske seksualnosti ili društvenim problemima (Clara S., 1982; Bolest ili Moderne žene – Krankheit oder Moderne Frauen, 1984; Oblaci.Dom. – Wolken.Heim., 1988. i dr.) isprva pretežno izvođene u Njemačkoj, a od 1990-ih, uglavnom zaslugom redatelja Clausa Peymanna, uspjehe postižu i na austrijskim pozornicama (Totenauberg, 1991; Odmorište – Raststätte oder Sie machens alle, 1994; Sportski igrokaz – Ein Sportstück, 1998., te Smrt i djevojka I–V: drame o princezama – Der Tod und das Mädchen I–V: Prinzessinnendramen, 2003. i Zimsko putovanje – Winterreise, 2011., obje nadahnute istoimenim skladbama Franza Schuberta), unatoč povremenim zabranama.
Svjetsku slavu stekla je dvama romanima iz 1980-ih, o protagonisticama obilježenima patološkim odnosima: u Pijanistici (Die Klavierspielerin, 1983; filmska adaptacija Michaela Hanekea 2001) likove inhibirane i perverzne učiteljice glasovira, njezina sadomazohistična mladog ljubavnika i dominantne majke oblikuje u duhu kulturno-jezičnih prototipova, dok je Naslada (Lust, 1989) »studija« o gospodarima i robovima sastavljena od raznih ideologiziranih diskursa (biblijskih citata, melodramskih klišeja, nasilnog jezika medija te konvencionalnih fraza i uzrečica), u kojoj ženski lik, glavni »objekt« romana, seksualno zlostavljaju suprug i ljubavnik, što će je navesti da ubije vlastita sina. Ta su djela, nadahnuta glazbenim strukturama i postupcima, kao i tehnikama montaže i kolaža, vrsni primjeri njezina višeznačna »umjetnog jezika« (Kunstsprache), obilježena naglašenim poigravanjima (česti neologizmi, permutacije, anagrami, metateze i dr.), te stoga teško prevodivima.
Temi fašizma u Austriji sustavnije se vratila u romanu Djeca mrtvih (Die Kinder der Toten, 1995; film Kelly Copper i Pavola Liske 2019), sintezi dotadašnjih poetičkih težnji, ironičnoj posveti gotičkoj fikciji, likovi kojega su živi mrtvaci, a sličnih je preokupacija i njezin hibridni roman-blog Zavist (Neid, 2007–08), u pet opsežnih poglavlja, s mnoštvom autobiografskih elemenata, koji je, kao oblik otpora tržištu knjiga, objavila na svojoj internetskoj stranici.
Piše i poeziju, eseje, prevodi s francuskoga i engleskoga jezika (djela Georgesa Feydeaua, Thomasa Rugglesa Pynchona, Oscara Wildea). Kao jedna od najistaknutijih europskih dramatičarki i pripovjedačica, uz mnoga druga priznanja, dobila je 2004. Nobelovu nagradu. O njezinu je životu snimljeno više filmova (npr. Elfriede Jelinek – jezik pušten s lanca – Elfriede Jelinek – die Sprache von der Leine lassen, režija Claudia Müller, 2022).
