Bernhard [bε'rnhart], Thomas, austrijski romanopisac i dramatičar (Kloster kraj Heerlena, Nizozemska, 10. II. 1931 – Gmunden, 12. II. 1989). Sudovi o njegovu opsežnom književnom djelu posve su oprečni: dok ga mnogi kritičari smatraju središnjom osobom suvremene austrijske, a donekle i današnje njemačke literature uopće, drugi ga nazivaju maniriranim cinikom i piscem koji sve svodi na monotoni nihilizam. Bliz Beckettovoj viziji života, Bernhard ipak izbjegava apstrakciju; dojmljivost svojih djela, napose dramskih, gradi često na društvenokritičkim naglascima. Vrlo prodoran u sarkastičnoj osudi gotovo svih oblika suvremene civilizacijske zbilje, osobito političke i medijske, neobično je suzdržan u naznačivanju trajnih vrijednosti. Umjetnost kao moralni čin jedna je od misli koje se mogu naslutiti. U romanima, npr. Wittgensteinov nećak (Wittgensteins Neffe, 1982), Stari majstori (Alte Meister, 1985), svijet je groteskno kolo jalovih nada, koje ne mogu zaustaviti rasap i smrt, prikazan naoko monotonim, ali vrlo dojmljivim monolozima. Jedan je od provodnih motiva umjetnikova sudbina. Žestoke sukobe u prosudbi izazivaju i njegova kazališna djela: Ignorant i luđak (Der Ignorant und der Wahnsinnige, 1972), Moć navike (Die Macht der Gewohnheit, 1974), Kazališni čovjek (Der Theatermacher, 1984), Elizabeta II. (Elisabeth II., 1987), Trg junaka (Heldenplatz, 1988) i dr., koja unatoč zahtjevnosti postižu trajne uspjehe. Komadi, zapravo groteskne tragikomedije i dramske karikature na granici apsurdnosti, prožete su, unatoč mučnim situacijama, burlesknim duhom staroga smiješnog teatra, što u Bernhardovo stvaralaštvo unosi prepoznatljivu osobnost. Njegov kasni roman Utrnuće (Auslöschung, 1986), po atmosferi i motivu iznenađujuće nalikuje Krležinu romanu Na rubu pameti.
