Ciceron, Marko Tulije (latinski Marcus Tullius Cicero [ma:'rkus tu'l:i·us ki'kero:], rimski govornik, filozofski pisac i državnik (Arpin, danas Arpino, 3. I. 106. pr. Kr. – kraj Formije, danas Formia, 7. XII. 43. pr. Kr.). Najutjecajniji prozni pisac te najveći govornik u povijesti antičkoga Rima, od antike do danas uzor latinskoga stila.
Mladost i naobrazba
Odrastao je u imućnoj viteškoj obitelji plebejskoga podrijetla. Kao odvjetnik započeo je djelovati 81. pr. Kr. i već sljedeće godine postiže značajan uspjeh obrambenim govorom Za Seksta Roscija, u slučaju navodnog umorstva, suprotstavivši se štićenicima diktatora Lucija Kornelija Sule. Filozofiju je studirao 79–77. pr. Kr. u Ateni kod Antioha iz Askalona i epikurejca Zenona iz Sidona, potom se u Maloj Aziji upoznaje s azijanizmom. Iz govorništva se usavršavao na otoku Rodu kod retora Molona iz Alabande. Nakon povratka u Rim ženidbom je stekao imetak potreban za napredovanje u javnoj službi.
Politička djelatnost
Političkom se djelatnošću započeo baviti 75. pr. Kr. kao kvestor na Siciliji, a sljedeće je godine ušao u senat. Izabran 70. pr. Kr. za kurulskoga edila, zastupao je opljačkane stanovnike Sicilije u parnici protiv korumpirane vlasti, postavši vodećim rimskim odvjetnikom i govornikom (Protiv Vera). Pošto je 66. pr. Kr. izabran za pretora, okušao se istaknuo se potporom prijedlogu da se u ratu protiv Mitridata VI. Eupatora vrhovno zapovjedništvo povjeri Pompeju (govor Za Manilijev zakon ili O zapovjedništvu Gneja Pompeja). Značajan uspjeh postigao je na izborima za konzula 63. pr. Kr., potom trima govorima (O agrarnom zakonu protiv Rula) obara prijedlog agrarnoga zakona pučkoga tribuna Servilija Rula. U četirima žestokim govorima Protiv Katiline obrušava se na Lucija Sergija Katilinu i njegovu urotu. Unatoč Cezarovu prijedlogu izgona, senat prihvaća Ciceronov prijedlog da se urotnici pogube te mu dodjeljuje rijedak počasni naslov oca domovine (pater patriae). Gušenje Katilinine urote najveći mu je konzularni uspjeh, ali i početak političkoga pada. Smaknuvši urotnike bez presude Ciceron je prekršio rimski zakon, zbog čega ga pučki tribun Publije Klodije, nakon sklapanja prvoga trijumvirata (→ trijumviri) 60. pr. Kr., prisiljava na progonstvo 58–57. pr. Kr. Nakon povratka Ciceron je pokušao vratiti politički utjecaj: podupire produljenje Cezarove upravu nad Galijom, ali se uglavnom posvećuje književnomu radu. Govorima O svome domu i O odgovoru vračeva utrobnika uspio je 57. pr. Kr. vratiti svoju zaplijenjenu kuću. Političkomu životu vratio se preuzevši dužnost prokonzula Cilicije 51–50. pr. Kr. U građanskome ratu koji je izbio 49. pr. Kr. pristao je uz Pompeja; nakon Cezarova oprosta 46. pr. Kr. hvali ga kao mogućega obnovitelja republike (Za Marka Marcela), ali se ubrzo u njem razočarao (Za Kvinta Ligarija, Za kralja Dejotara). Neupleten u Cezarovo ubojstvo, staje na čelo senatske oporbe i vodi obračun s Markom Antonijem (→ antoniji), protiv koga je održao 14 gorljivih Filipika. Kršeći zakone i rušeći ustavni poredak, 44. pr. Kr. ozakonio je privatnu vojsku Cezarova posinka Oktavijana i otpor propretora Decima Bruta da Antoniju preda upravu Cisalpinske Galije, pridobivši netom izabrane konzule Aula Hircija i Gaja Pansu, čije su snage 43. pr. Kr. pobijedile Antonija. Međutim, nakon formiranja drugoga trijumvirata između Antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida Ciceron je, unatoč Oktavijanovu zagovoru, smaknut, a njegova glava i ruke izložene na govorničkome podiju rimskoga foruma.
Ciceron je naglašavao potrebu očuvanja unutarnjega reda te ideal vladanja sporazumom plemstva i puka. Međutim, nije raspolagao novcem i profesionalnom vojskom, presudnim sredstvima moći svojega doba, pa se njegova politička ideja nije mogla nametnuti autokratskim težnjama rimskih senatora.
Književno djelo
Ciceronovo književno djelo obuhvaća govore (orationes), pjesme (poetica), govorničke priručnike i rasprave o teoriji i povijesti govorništva (rhetorica), filozofske, moralne i pravno-političke oglede (philosophica) te pisma (epistulae).
Govori
Sačuvano je 58 Ciceronovih govora, od kojih su neki u okrnjenu obliku; još stotinjak ih je poznato po ulomcima ili naslovu. Oni su vrhunac starorimske retoričke vještine, a ujedno su jedini sačuvani primjeri govorništva tzv. zlatnoga vijeka rimske književnosti. Prema vrsti dijele se na odvjetničke i političke govore, a prema vremenu iznošenja na govore prije konzulata (81–64. pr. Kr.), 12 konzularnih govora (63. pr. Kr.), većinom odvjetničke govore iz doba do prokonzulata (62–52. pr. Kr.), tri govora iz razdoblja Cezarove autokracije (46–45. pr. Kr.) te 14 govora nakon Cezarova ubojstva (44–43. pr. Kr.). Najznamenitiji su: Za Seksta Roscija (Pro Sexto Roscio Amerino, 80. pr. Kr.), Protiv Vera (In Verrem, I–V, 70. pr. Kr.), Za Manilijev zakon ili O zapovjedništvu Gneja Pompeja (Pro lege Manilia sive De imperio Gnaei Pompei, 66. pr. Kr.), Protiv Katiline (In Catilinam, I–IV, 63. pr. Kr.), Za Lucija Murenu (Pro Lucio Murena, 63. pr. Kr.), Za pjesnika Arhiju (Pro Archia poeta, 62. pr. Kr.), stilski najuspjeliji Za Milona (Pro Milone, 52. pr. Kr.) te Filipike (In Marcum Antonium orationes Philippicae, I–XIV, 44–43. pr. Kr.). Stil mu je između bujnog, kićenog i strastvenog azijanizma te jezgrovitosti izraza i jasnoće misli svojstvene aticizmu. Ovladavši širokim rasponom stilskih mogućnosti i sadržajnih nijansi latinskoga jezika, usklađivao ih je s potrebama učinka na slušateljstvo, a osobit je dojam postizavao u uzvišenom i patetičnom stilu s ritmiziranim dijelovima te tonom u rasponu od izazivanja sućuti do gorke ironije.
Pjesništvo
Ciceronova pjesnička ostvarenja manje su značajna. U mladosti je napisao pjesničku preradbu Aratova didaktičkoga epa Vremenske pojave i nebeski znaci, potom je pisao epove o događajima iz vlastita života, koji su fragmentarno sačuvani (O svome konzulatu – De consulatu suo, 60. pr. Kr.; O svome progonu – De temporibus suis, I–III, 55–54. pr. Kr.), a pred kraj života filozofske je oglede ispunjavao prijevodima ulomaka djela grčkih pjesnika od Homera do Euripida. Usavršio je latinski heksametar i uveo uporabu složenih retoričkih figura, čime je znatno utjecao na razvitak kasnije rimske književnosti, osobito na Publija Vergilija Marona.
Rasprave o govorništvu
U mladosti je sastavio nedovršen govornički priručnik O invenciji (De inventione). U zapaženu dijalogu O govorniku (De oratore, I–III, 55. pr. Kr.) donosi teorijske temelje govorničke vještine i zauzima se za jedinstvo retorike i filozofije. Napisao je povijest rimskoga političkoga govorništva Brut (Brutus, 46. pr. Kr.), svojevrsnu prvu antičku povijest književnosti, a u Govorniku (Orator, 46. pr. Kr.) ocrtao savršenoga retoričara: govornikov stil (elocutio), prema željenu učinku na slušatelje, može biti jednostavan (genus tenue), srednji (genus medium) i uzvišen (genus grande); može ići za dokazivanjem (probare), povlađivanjem (delectare) ili poticanjem na djelovanje (flectere). Ciceronove govorničke rasprave u izrazitu su polemičkome odnosu spram aticista.
Filozofska djela
Iako je još 91. pr. Kr. u Rimu upoznao Fedra, poglavara Epikurove škole u Ateni, ubrzo se priklonio skepticizmu i eklekticizmu, a u moralnoj filozofiji stoicizmu. Za prvoga povlačenja iz politike napisao je, nasljedujući Platona, dijalošku raspravu O državi (De re publica, 54–51. pr. Kr., u 6 fragmentarno sačuvanih knjiga, među njima i znameniti Scipionov san – Somnium Scipionis), u kojoj razmatra idealno državno uređenje dajući prednost mješovitom obliku vlasti. U dijalogu O zakonima (De legibus, oko 52. pr. Kr.), radnje smještene u krug njegovih prijatelja, u tri sačuvane knjige obrađuje pitanja prava i pravde, religijskih zakona te upravne, zakonodavne i sudske vlasti idealne države. Najznačajnije su mu filozofske rasprave O najvećem dobru i najvećem zlu (De finibus bonorum et malorum, 45. pr. Kr.), Rasprava o akademskoj filozofiji (Academica, 45. pr. Kr.), Razgovori u Tuskulu (Tusculanae disputationes, 45–44. pr. Kr.), s područja praktične etike, Katon Stariji ili o starosti (Cato maior sive De senectute, 44. pr. Kr.), Lelije ili o prijateljstvu (Laelius sive De amicitia, 44. pr. Kr.) te O dužnostima (De officiis, 44. pr. Kr.), ogled o čestitosti i korisnosti, vrhunac njegove moralne filozofije. Ciceron prenosi dostignuća grčke filozofije u Rim utemeljivši tamošnju filozofsku prozu i stvorivši temelje filozofske terminologije zapadne kulture. U dijaloškoj formi nasljeduje Aristotela: na početku daje osoban predgovor, glavnu ulogu dodjeljuje samomu sebi te dopušta sugovornicima da razviju sveobuhvatnu argumentaciju. Usporedno iznosi stoičko i epikurejsko tumačenje zadanoga filozofskoga problema te njihovo opovrgnuće sa skeptičkih polazišta; izlaganje se temelji na probabilističkoj metodi (→ probabilizam) »slušanja i obrazlaganja argumenata za i protiv«.
Pisma
Od Ciceronove korespondencije sačuvana su 864 pisma, među njima 774 Ciceronova i 90 pisama njemu upućenih. Dijele se na četiri zbirke: Pisma Atiku (Epistulae ad Atticum, I–XVI, 68–44. pr. Kr.), Pisma prijateljima (Epistulae ad familiares, I–XVI, 62–43. pr. Kr.), Pisma bratu Kvintu (Epistulae ad Quintum fratrem, I–III, 60–54. pr. Kr.) te Pisma Brutu Mlađemu (Epistulae ad Brutum, 43. pr. Kr.), jednom od budućih Cezarovih ubojica. Zbirke su objavljene postumno (Pisma Atiku tek u I. st.). Detaljno odražavaju intiman piščev život, njegovo javno djelovanje, te su ujedno jedinstven povijesni izvor. Tematika im je raznorodna, od političkih, književnih i filozofskih interesa do svakodnevice, a pisana su neposrednim, slobodnijim jezikom. Stoljećima su bila uzor epistolarnoga stila u europskoj kulturi.
Recepcija i utjecaji
U rimskoj književnosti nema pisca koji je znatnije utjecao na europsku književnu kulturu. Još je u antici, unatoč njegovanju stilističkih ideala arhaizma i aticizma, Ciceron smatran najutjecajnijim proznim piscem i uzorom savršene elokvencije; osobito ga hvale Marko Fabije Kvintilijan, Gaj Salustije Krispo te Gaj Velej Paterkul. U rimskome pjesničkome stvaralaštvu I. st. simbolom je neumorne borbe za očuvanje republike: slave ga mnogi istaknuti pjesnici (Decim Junije Juvenal, Marko Anej Lukan, Marko Manilije, Marko Valerije Marcijal), a u VII. knjizi Prirodoslovlja i Gaj Plinije Sekundo Stariji, koji ga naziva »ocem rimske besjede i knjige« (facundiae Latiarumque litterarum parens). Postoje i umjerenije ocjene njegova života i rada (Plutarhov životopis, djela povjesničara Aufidija Basa i Tita Livija te Seneke Filozofa), kao i prijekori nenaklonjenih rimskih historiografa (Gaj Polion Azinije, Apijan, Kasije Kokcejan Dion). U kasnome starovjekovlju Ciceron postaje simbolom rimske kulture i uzorne naobrazbe. Kao savršena govornika osobito ga cijene kršćanski pisci (Arnobije, Marko Minucije Feliks, Aurelije Prudencije Klement, Sidonije Apolinar i dr.) te crkveni oci (»kršćanski Ciceron« Lucije Celije Laktancije Firmijan, sv. Aurelije Augustin, sv. Ambrozije). Augustin ga u djelu Protiv akademika smatra osnivačem i usavršiteljem filozofije na latinskome, a od njega je u Državi Božjoj preuzeo i temeljne postavke svoje političke teorije. U srednjovjekovlju nestaje osobita zanimanja za Cicerona, no on ostaje najutjecajnijim govornikom u srednjovjekovnoj kulturnoj svijesti. U renesansi dolazi do preporoda zanimanja za njega (»uskrsnuće Cicerona«). Osobito su njegov život i pisma postali predmetom istraživanja ranih humanista (Francesco Petrarca 1345. u Veroni otkriva rukopis pisama Atiku, Lino Coluccio Salutati 1392. pronalazi rukopis pisama prijateljima). Istraživanjima Ciceronova djela nov zamah daje Poggio Bracciolini otkrivši 1413. u Clunyju te 1417. u Langresu i Kölnu, rukopise dotad nepoznatih govora. Postavke ciceronizma postavio je 1512. Pietro Bembo, zadavši ujedno stilističku normu neolatinske književnosti; tomu se suprotstavio Erazmo Roterdamski, osudivši pretjerani purizam i sterilnost ropskoga oponašanja Cicerona. Uravnotežen portret Cicerona kao govornika, stilista i moralnoga filozofa dao je Michel Eyquem de Montaigne. Sve do novovjekovlja Ciceronova moralnofilozofska djela najčitanija su među svom antičkom književnošću te utječu na mnoge istaknute pisce i filozofe (Geoffrey Chaucer, Thomas More, Niccolò Machiavelli, Martin Luther). Vrhunac filozofsko-političkoga ugleda stječe u razdoblju prosvjetiteljstva, presudno utjecavši na Voltairea, Montesquieua i Davida Humea. Također, osobito snažno djeluje na formiranje republikanskih vrijednosti i samopoimanje utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država i političara u ranom razdoblju američke opstojnosti (Benjamin Franklin, Thomas Jefferson, Alexander Hamilton, James Madison, John Quincy Adams). Krajem XIX. i u XX. stoljeću Ciceronov neposredan utjecaj jenjava zadržavajući se poglavito u posrednom obliku u raspravama teoretičara prirodnoga prava i konstitucionalizma. Ciceronov utjecaj raste potkraj XX. stoljeća (Mortimer Sellers, Philip Pettit).
Recepcija u Hrvatskoj
U XV. st. njegove tekstove prepisuju rani humanisti Petar Cipiko, Jakov Naplavčić te otac Marka Marulića, Nikola. Oni nasljeduju, često i oponašaju Ciceronov stil preuzimajući stilističke standarde koje su popularizirali njihovi talijanski učitelji.
Ciceronove su govore na hrvatski prevodili Petar Marković (Govor za pjesnika Arhiju, O prijateljstvu, 1890), Ferdo Pažur (Govor za Tita Annija Milona, 1903; Govori [I–IV] proti L. Katilini, 1905), Martin Kuzmić (Prvi govor protiv Katiline, 1907; Govor za pjesnika Arhiju, Četvrti govor protiv Katiline, 1908), Dubravko Škiljan (Govor za pjesnika Arhiju, 2012), Ante Podrug (Govori protiv Katiline, 2016), a retorička i filozofska djela Adolfo Veber (Prevodi klasikah latinskih: Laelij ili Razgovor o prijateljstvu – Caton stariji ili O starosti, 1860), Dragutin Kišpatić (Izbor iz retoričkih djela M. Tulija Cicerona, 1909; Lelije ili O prijateljstvu, 1911), Daniel Nečas Hraste (Država, Zakoni, 1995–96 [2. izdanje 2001], O prirodi bogova, 1999), Gorana Stepanić (O govorniku, 2002) te Zvonimir Milanović (O dužnostima, 2006).
