Plinije Sekundo Stariji, Gaj (latinski Gaius Plinius Secundus Maior [ga:'i·us pli:'ni·us seku'ndus ma:'jor]), rimski pisac i političar (Novum Comum, danas Como, kraj 23. ili početak 24 – Stabija, danas kraj Castellammarea di Stabia, 25. VIII. 79). Iz imućne obitelji, školovao se u Rimu. Boravio je u Germaniji u nekoliko navrata između 46. i 58. kao zapovjednik konjice (praefectus alae), a možda i u Siriji. Za Neronove vladavine bavio se pravom. Blizak s Flavijevcima, tijekom 70-ih bio je carski prokurator u Tarakonskoj Hispaniji, vjerojatno u Narbonskoj i Belgijskoj Galiji, a prema nekim izvorima i u Africi. Njegov posljednji položaj bio je onaj zapovjednika mizenske flote (praefectus classis). Uočivši erupciju Vezuva, motiviran istraživačkom znatiželjom, ali i u pokušaju da pomogne ugroženim stanovnicima, preplovio je Napuljski zaljev te umro od gušenja pod oblakom vulkanskoga pepela. Zbog načina na koji je poginuo Italo Calvino nazvao ga je »svojevrsnim prvim mučenikom eksperimentalne znanosti«. Njegovu smrt opisao je njegov nećak Gaj Plinije Cecilije Sekundo Mlađi koji je također pribilježio i popis njegovih djela. Napisao je u cijelosti očuvan enciklopedijski priručnik Prirodoslovlje (Naturalis historia) u 37 knjiga, dovršen 77. ili 78. Posvetio ga je budućemu caru Titu, kojega je poznavao od vojničkih dana. Njegov rad na prikazu sveukupnoga ljudskog znanja predstavlja dotad nezabilježen pothvat, erudicijom, opsegom i dosezima neusporediv s prijašnjim ostvarenjima grčkih i rimskih autora iz tradicije paradoksografije. Opremivši ga pregledom sadržaja i popisom bibliografije za svaku od cjelina u I. knjizi, u daljnjim knjigama obradio je područja kozmologije, geografije, antropologije, zoologije i botanike, medicine te metalurgije i mineralogije, u posljednju knjigu uvrstivši i opširan ekskurs o povijesti umjetnosti, s podatcima o mnogobrojnim umjetnicima i njihovim djelima. Zamjerali su mu iskrivljavanje podataka, kao i manjkavosti u njihovu odabiru i rasporedu, pripisujući to brzopletosti. Djelo je za renesanse izgubilo status neprijeporna praktičnog priručnika, ali je ostalo vrijedan povijesni izvor o antičkoj umjetnosti, znanosti, folkloru i religiji, čemu je, paradoksalno, u znatnoj mjeri pridonio upravo Plinijev nekritički pristup građi. Dotaknuo se i hrvatskih krajeva, od jadranskih otoka, obale, Istre do kopnenih predjela, pri čemu su mu glavni izvori bili Marko Terencije Varon i Marko Vipsanije Agripa. Prvi je spomenuo Ugljan i Elafitske otoke. U fragmentima mu je očuvano osam knjiga gramatičkoga spisa Jezične nedoumice (De dubio sermone ili Dubius sermo). Od ostalih djela poznati su samo naslovi: Životopis Pomponija Sekunda (De vita Pomponii Secundi), rimskoga političara i pjesnika, kratka rasprava O bacanju koplja u konjici (De iaculatione equestri), koju je sastavio na temelju vojnog iskustva, povijesno djelo Ratovi protiv Germanije (Bella Germaniae), kojim se kao građom služio Publije Kornelije Tacit, retorički priručnik Učenik (Studiosus). Nastavio je povijesno djelo Aufidija Basa (Od svršetka djela Aufidija Basa – A fine Aufidii Bassi), dopisavši mu 31 knjigu koje obuhvaćaju razdoblje od kraja vladavine cara Klaudija I. do stupanja na vlast Vespazijana. Utjecao je na Marka Marulića (Tumač uz natpise starih), Jurja Šižgorića (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku) i Kajetana Vičića (Jišaida). Ulomke iz Prirodoslovlja prevodili su Vladimir Vratović, Stjepan Hosu, Ante Romac i Mate Križman, u novije doba Orsat Ligorio, Ante Podrug, Uroš Pasini i Inge Belamarić.
