Klaudije I. (latinski Tiberius Claudius Drusus; kao car: Tiberius Claudius Nero Germanicus [tibe'ri·us klạu'di·us ne'ro germa:'nikus]), rimski car (Lugdunum, danas Lyon, Galija, 1. VIII. 10. pr. Kr. – ?, 13. X. 54). Sin Druza Starijega i brat Germanikov. Nakon ubojstva Kaligule pretorijanci su ga 41. postavili, a Senat priznao za cara; za njegove vladavine južna Britanija organizirana je kao rimska provincija i potpuno osvojena Mauretanija. Dao je izvesti velike građevinske radove (ceste, akvedukti, proširenje luke Ostije). Vladao je pod utjecajem svojih žena (Mesaline i Agripine Mlađe) i favorita (Narcisa). Agripina ga je navela da nasljedstvo na prijestolju osigura njezinu sinu Neronu, a naposljetku ga je i dala ubiti. Bavio se i književnim radom: djelo o rimskoj povijesti od Augusta do njegova doba Povijest (Historia) te autobiografija Zapis o svojem vremenu (De vita sua commentarius) nisu sačuvani, dok su spisi o etrurskim (Τυρρηνıϰά) i kartažanskim starinama (Καρχηδονıαϰά) sačuvani fragmentarno. Njegov pokušaj reforme alfabeta (uvođenje triju novih slova) nije bio prihvaćen. Ismijao ga je Seneka u satiri Apocolocyntosis (Pretvorba božanskoga Klaudija u tikvu). U njegovo je doba Čitluk kraj Sinja (Aequum) postao kolonija, a Labin (Albona) municipij; veteranima je naselio Bijaće (Siculi) između Splita i Trogira.
