Plinije Cecilije Sekundo Mlađi, Gaj (latinski Gaius Plinius Caecilius Secundus Minor [ga:'i·us pli:'ni·us kaiki'li·us seku'ndus mi'nor]), rimski državnik, govornik i pisac (Comum, danas Como, 61. ili 62 – ?, oko 113). Nećak Plinija Starijega, koji ga je oporukom posinio, pa je zato nosio ujakovo ime. Obnašao različite dužnosti: među ostalim, bio je (100) prefekt državne riznice (consul suffectus), potom prokurator u Bitiniji (približno od 111. do 113). Književni je život započeo govorima na sudu, koje je i objavio, no od njegova govorništva sačuvao se samo Panegirik (Panegyricus) caru Trajanu (uvršten na prvo mjesto u zbirci od 12 Latinskih pohvalnih govora – Panegyrici Latini). Zna se da je pisao i pjesme (elegije, epigrame i dr.), no glasovit je po svojim Pismima (Epistulae), dragocjenu kulturnopovijesnom vrelu koje opseže 9 knjiga. Premda ne doseže Cicerona, svoj uzor, vrstan je stilist. Njegova su pisma bila namijenjena javnomu čitanju i obuhvaćaju velik broj tema (portrete osoba, opis zgrada i krajolika, uspomene i anegdote, filozofske sadržaje, politički i književni život Rima i dr.). Znamenita su dva pisma upućena Tacitu u kojima je kao očevidac opisao erupciju Vezuva 79. i smrt svojega ujaka. Osobito se ističe knjiga Pisma Trajanu (Epistulae ad Traianum), koja je slao caru za službovanja u Bitiniji i koja su važan dokument o životu u toj pokrajini i povijesti ranoga kršćanstva.
