Marcijal, Marko Valerije (latinski Marcus Valerius Martialis [ma:'rkus vale'ri·us ma:rti·a:'lis]), rimski epigramatičar (Bilbilis, danas Cerro de Bámbola, između 38. i 41 – okolica Bilbilisa, 103. ili 104). Iz rodne Hispanije došao u Rim oko 64. Isprva je nakratko uživao potporu zemljaka Seneke i Lukana; nakon njihove smrti pretežno se izdržavao od pisanja. Prema vlastitu svjedočanstvu, ni na vrhuncu slave nije bio pošteđen materijalnih briga. Književni mu je prvijenac Knjiga o priredbama (Liber spectaculorum), zbirka od 33 epigrama kojima je popratio svečano otvaranje flavijevskoga Koloseja 80. godine. Prigodne su naravi i dvije epigramske knjige koje je objavio 84. ili 85. godine (Gostinski darovi – Xenia; Darovi koji se nose kući – Apophoreta). Između 86. i 101. Marcijal je izdao još dvanaest knjiga epigrama (Epigrami – Epigrammata), pa ih je u njegovoj ostavštini ukupno 1555. Prema metričkom obliku pretežu elegijski distisi, jedna je šestina u falečkim jedanaestercima, osamdesetak u holijambima, malen broj u jambima i heksametrima. Raspon je raznolik: od mnogobrojnih dvostišnih do malobrojnih epigrama s više od dvadeset stihova. U mnogima se pojavljuje adresat, ali uglavnom nije riječ o pravim imenima, u skladu sa stajalištem prema kojem treba »štedjeti osobe, a govoriti o manama«. Likovi Marcijalovih epigrama zato su često negativno obilježeni, kao lovci na nasljedstvo, proždrljivci, pijanci, licemjeri, preljubnici, škrtci, a rjeđe se pojavljuju etički neprijeporne osobe, poput odanih prijatelja ili supruga, čestitih pjesnika ili književnih kritičara. Naslijeđeni epigramski uzorak Marcijal je bitno obnovio uvođenjem završnoga duhovita obrata: nakon Marcijala poenta postaje neizostavna sastavnica epigrama. Marcijal stoga nije tek žanrovski specijalist, nego i žanrovski klasik: samo iz razdoblja renesanse poznato je 130 rukopisa njegova djela. Među njegovim su pozornim čitateljima i nasljedovateljima bili G. Pontano i J. Sannazaro, B. Jonson i A. Pope, J. W. Goethe i F. Schiller; od hrvatskih latinista npr. M. Marulić, I. Crijević, V. Petrović, no više od svih Jan Panonac, koji je sebe ironično nazivao »Marcijalovim majmunom«.
