Hume [hju:m], David, britanski filozof, ekonomist i povjesničar škotskog podrijetla (Edinburgh, 26. IV. 1711 – Edinburgh, 25. VIII. 1776). Široka intelektualnog i životnog interesa, djelovao je kao profesor, diplomat, knjižničar, pisao povijesne i ekonomske rasprave, moralno-političke oglede, širio ideje prosvjetiteljstva, a svojim je filozofskim shvaćanjima snažno utjecao na razvoj filozofije uopće. Živio je u doba prosperiteta građanstva, koje je u Britaniji bilo duhovno karakterizirano empirizmom, a politički liberalizmom. Zato Humeova filozofija slijedi tradicije empirizma J. Lockea i G. Berkeleya. No razvijajući konzekvencije toga smjera, suprotno svojim prethodnicima, Hume otkriva skepticizam kao temelj i konačni ishod svake spoznajno-empirijske orijentacije. Svoj filozofski interes posebno usmjerava na pitanja o vrijednosti, dosegu i granicama ljudske spoznaje. Objekte koje razum može spoznati Hume dijeli na odnose ideja i na činjenice. Držeći da se odnosi ideja zasnivaju na racionalnom izvođenju i dokazivanju matematsko-geometrijskoga tipa, Hume smatra znanje o njima apsolutno sigurnim i vjerodostojnim, premda njihova vjerodostojnost ne izvire iz iskustva: »Da i nije u prirodi nikada postojao krug ili trokut, ipak bi euklidske istine sadržavale evidentnu sigurnost«. Takve sigurnosti, naprotiv, nema kada se radi o činjenicama, jer njihova spoznajna provjera ovisi o značaju uzročno-posljedičnih veza u koje ih se uklapa. Zato je Hume pristupio kritičkoj analizi načela kauzalnosti (uzročnosti) i pritom došao do zaključka da ideja o nužnoj povezanosti uzroka i posljedice nema objektivne osnovice ni u vanjskome ni u unutrašnjem iskustvu. U »djelovanju jedne pojave na drugu« čovjek zapravo opaža samo izvanjski slijed događaja, njihovo dodirivanje u prostoru i vremenu, a nema izravnog iskustva o samome kauzalnome sklopu. Čovjek je samo stekao naviku da tvrdi kako ono što je post hoc znači ujedno i propter hoc. Ono što naziva kauzalnošću ide u red psihičkih događaja: navikao na redovito zajedničko javljanje dviju različitih pojava, čovjek s povjerenjem očekuje i njihovo zajedničko javljanje u budućnosti. Empirijska spoznaja tako ne može dosegnuti logičku izvjesnost. Utemeljena na indukciji, ona se ne može verificirati, jer je zaključivanje od partikularnih iskaza o predmetima i pojavama na univerzalne zakone o njihovim vezama logički nedopustivo. Psihološka sigurnost toga zaključivanja nije istovjetna sa spoznajnom sigurnošću o nužnosti realne veze među opažanim pojavama. Ne priznavši tako objektivni značaj kauzalitetu, Hume je došao do zaključka o nesigurnosti, ograničenosti i slabosti ljudskog uma uopće. Izravno iskustvo, prema Humeu, pruža samo niz impresija, koje refleksivna djelatnost uma povezuje u ideje, ali u izvornom iskustvu nema nikakva podatka o jedinstvu svjesnoga nositelja različitih iskustava (»ja«, »duše« i sl.). Ono što se naziva »dušom« (osobnim identitetom) samo je »svežanj ili zbirka« psihičkih procesa. – U etici Hume je uglavnom prihvaćao tezu A. A. C. Shaftesburyja i F. Hutchesona da su izvor i kriterij moralnog ocjenjivanja u izvornome »moralnom osjećaju«. Hume je taj osjećaj i konkretizirao nalazeći ga u »simpatiji«, sposobnosti suosjećanja s drugima (čime je utjecao na A. Smitha). Držao je da je moralno »dobro« identično s »korisnim«, pa je zbog toga preteča engleskog etičkog utilitarizma XIX. st. Bio je napadan zbog svojih teza o nemogućnosti racionalnoga dokazivanja religioznih vjerovanja, kao i zbog toga što je religiju izvodio iz emocionalne sfere te zastupao potrebu odvajanja religije od znanosti, odbacujući postojanje bilo kakve »prirodne« i razumske religije. Na osnovi kvantitativne teorije novca napadao je merkantilističko naučavanje o trgovinskoj bilanci i zastupao načelo slobodne trgovine. Vjerovao je da će povećanje novca u prometu povoljno djelovati na privrednu djelatnost, jer će povećati profite na račun najamnina, koje neće odmah porasti. Smatrao je da kamatna stopa ne ovisi o obilju novca već o ponudi i potražnji zajmovnoga kapitala i profitne stope. Glavna djela: Rasprava o ljudskoj naravi (A Treatise of Human Nature, I–III, 1739–40), Moralni i politički ogledi (Essays Moral and Political, 1741), Filozofski ogledi o ljudskom razumijevanju (Philosophical Essays Concerning Human Understanding, 1748), Istraživanje o načelima morala (An Enquiry Concerning the Principles of Morals, 1751), Povijest Engleske (History of England, I–VI, 1754–62), Razgovori o prirodnoj religiji (Dialogues Concerning Natural Religion, 1799).
