Vergilije Maron, Publije (latinski Publius Vergilius Maro [pu'bli·us wergi'li·us ma'ro]), rimski pjesnik (And, danas Borgo Virgilio kraj Mantove, 15. X. 70. pr. Kr. – Brundizij, danas Brindisi, 21. IX. 19. pr. Kr.). Autor Ekloga, Georgika i Eneide, najslavniji književnik carskoga Rima, do XVIII. st. smatrao se uzorom epskoga pjesnika.
Književni početci, Bukolike i Georgike
Otac skromnog podrijetla stekao je imetak dostatan da Vergiliju osigura prvorazrednu gramatičarsku naobrazbu u Kremoni (Cremona). Nakon kratka boravka u Mediolanu (Milano), Vergilije dolazi u Rim da bi učio retoriku, no odustaje zbog nedostatka dara. Pridružio se filozofskoj školi epikurskog učitelja Sirona, koju je polazio i Filodem iz Gadare, s kojim se sprijateljio, kao i s Gajom Kornelijem Galom, Gajom Azinijem Polionom i Publijem Alfenom Varom, a družio se i s grčkim pjesnikom Partenijem iz Nikeje. U antičko su doba pod Vergilijevim imenom kolala razna manja djela, navodne pjesnikove mladenačke pjesme, skupljene i objavljene nakon njegove smrti u zbirci nazvanoj Appendix Vergiliana (utvrđeno je da većina tekstova u njoj nisu Vergilijevi).
Na očevu je posjedu u Mantovi 42. pr. Kr. započeo, a potom u Rimu 35. pr. Kr. dovršio svoju prvu zbirku (10 pjesama) Bukolike (Bucolica – Pastirske pjesme) ili Ekloge (Eclogae – Izabrane pjesme), koju krasi kompozicijski paralelizam, a koja označava Vergilijev prijelaz prema duljim pjesmama. To su pjesme o pjesnicima, pjesništvu i erosu obilježene otmjenošću izraza, skladom zvučnosti i značenja riječi u stihovima. Dijelom tradicionalne pastirske idile po uzoru na Teokrita, dijelom tek smještene u pastoralni ambijent, aludiraju na onodobne osobe i prilike (već je starovjekovna književna interpretacija tako lik Dafnisa tumačila kao Gaja Julija Cezara), a dvije su smještene u snoliku krajoliku Arkadije. Četvrta ekloga je po kasnijoj kršćanskoj predodžbi Laktancija Firmijana u Božanskim ustanovama i cara Konstantina I. Velikoga, formuliranoj na Nicejskom koncilu 325., pjesnička obrada Sibilinskih proročanstava (→ sibilinske knjige) o dolasku otajstvenog dječaka (Isusa Krista), a šesta ekloga, koja sadržava Silenovu kozmogonijsku pjesmu o postanku kozmosa u svjetlu mitske ljubavi, zametak je pjesnikova samopoimanja kao proročkoga pjesnika (vates), »svećenika muzâ« (poput Pindara), koji umije prekrajati stvarnost. Pjesmama te zbirke privukao je pozornost i stekao pokroviteljstvo Gaja Cilnija Mecenata koji mu je darovao kuću na Eskvilinu. Od 36. do 29. pr. Kr. živio je u Napulju, zaokupljen pisanjem Georgika (Georgica), odnosno O ratarstvu, posvećenih Mecenatu, pjesničke obradbe poljodjelskih vještina i meteoroloških znanja potrebnih za upravljanje seoskim gospodarstvom. To je didaktički ep podijeljen u četiri knjige: prva obrađuje uzgoj žitarica, druga vinogradarstvo i maslinarstvo, treća stočarstvo i konjogojstvo, a četvrta pčelarstvo. Vergilije se na Hezioda oslanja jedino općom pohvalom teškom trudu i radu, a glavni mu je uzor helenistički didaktični pjesnik Arat (te Nikandar za pčelarstvo). Za pjesničku se fakturu većinom ugleda u Tita Lukrecija Kara s kojim se umjetnički natječe i dijalogizira. Georgike afirmacijom života tradicionalnog italskog zemljoposjednika obuhvaćaju široki vidokrug u kojem se mit o lagodnome »zlatnom vijeku« nadomješta stoicizmom i afirmacijom vrijednosti ljudskog djelovanja (labor vincit omnia – »radom se sve prevladava«). U tom obzorju kozmičkih tema ističe se mit o Orfeju koji simbolizira moć pjesme i nemoć pjesnika u prevladavanju smrti, tragičnost individualne sudbine, u opreci prema mitu o Aristeju čije su pčele »besmrtna vrsta« za koju smrt ne postoji, koja se razmnožava nespolno, »uskrsnućem«, i koja participira u duhu kozmosa. Zbog visoke dotjeranosti izraza, slikovitih i harmoničnih prizora te besprijekornih heksametara Georgike se smatraju Vergilijevim najsavršenijim ostvarenjem – »najbolja pjesma najboljeg pjesnika« (John Dryden).
Eneida
Posljednjih deset godina života proveo je u Noli kraj Napulja i na svome sicilijanskom imanju pišući svoje najpoznatije djelo Eneidu (Aeneis), o praocu Rima Eneji. U traganju za dodatnim nadahnućem, želeći dovršiti ep, 19. pr. Kr. otputovao je u Grčku, namjeravajući ondje i u Maloj Aziji ostati tri godine. U Ateni je sreo cara Oktavijana (Augusta) koji ga je nagovorio da se s njime vrati u Italiju. Razbolio se u obližnjoj Megari, ali se ipak ukrcao na brod za Brundizij gdje je uskoro umro. Iako je Vergilije odredio da se rukopis spali ako ga ne dovrši prije smrti, po Oktavijanovu je nalogu ep izdan bez preinaka (o čemu među ostalim svjedoči nedovršenost epizode o Heleni).
Središnje djelo rimske književnosti, Eneida nije samo najbolji rimski nacionalni ep nego i jedan od kanonskih tekstova zapadnoga kulturnog kruga. Ispjevan je u 12 knjiga (pjevanja) koje sadržavaju 9896 heksametara, pripovjednu okosnicu čini mu legenda o Eneji kao idealiziranom nositelju rimske vrhovne vrline pobožnosti zbog koje nepokolebljivo slijedi svoje poslanje pa nakon pada rodnoga grada Troje i dugotrajnih lutanja dolazi u Italiju gdje osniva Lacij, udarivši tako temelj budućemu Rimu. Naslov epa oblikovan je prema Homerovim epovima, iz kojih su preuzeti središnji pripovjedni motivi gnjeva (ovdje Enejina zbog Palantove smrti), lutanja, povratka i posjeta podzemnomu svijetu te epski postupci poput proricanja »budućih« događaja (vaticinium ex eventu), ekfraze i »priče unutar priče«. Od helenističkog epičara Apolonija Rođanina naslijeđen je pak motiv tragične ljubavi (ovdje Didonine i Enejine). Prva polovica epa pripovjedno je oblikovana kao pandan Odiseji. Prva knjiga započinje in medias res, uprizorenjem brodoloma Enejine lađe pred kartaškom obalom uzrokovanoga olujom koju je, u sedmoj godini Enejinih lutanja, izazvala trojanska neprijateljica Junona. Eneju gostoljubivo dočekuje kraljica Didona te Eneja u drugoj i trećoj knjizi pripovijeda o padu Troje, svojim lutanjima morem koja ga prema Italiji, uz silne peripetije, vode preko Trakije, Krete, Strofada, Akcija, Epira do Sicilije. Četvrta knjiga posvećena je neostvarivoj ljubavnoj priči Eneje i Didone, koja završava njezinim samoubojstvom, a peta i šesta ponovnom trojanskom pristajanju na Siciliju i Junoninu ometanju Enejina poslanja te Enejinom odlasku u podzemni svijet gdje mu pokojni otac Anhiz izriče imena svojih budućih potomaka, vladara Rima. Sedma knjiga pripovijeda kako su Trojanci dospjeli do ušća Tibera i laurentskog polja (Laurens ager). Nakon ponovnog zaziva muze Erate započinje drugi dio epa koji bitkama starosjedilaca i došljaka predstavlja pandan Ilijadi. Eneja spoznaje da su stigli u nagoviještenu zemlju, a kralj Latin (→ latini) srdačno dočekuje izaslanstvo i nudi Eneji za ženu svoju kćer Laviniju, dotad obećanu rutulskomu kralju Turnu te izbija sukob između došljaka i njihovih saveznika sa starosjediocima, koji je glavna tema svih daljnjih knjiga. U osmoj knjizi Vulkan Eneji kuje štit na reljefu kojega je prikazana buduća povijest Rima, a u desetoj Jupiter odlučuje prepustiti ishod rata sudbini. U jedanaestoj knjizi sklopljeno je primirje radi ukopa palih boraca. U posljednjoj, dvanaestoj knjizi Turno i Eneja odlučuju dvobojem odlučiti o ishodu rata. Nakon što je Jupiter udovoljio Junoninoj želji da se sačuvaju latinsko ime, jezik i vjera, Turno i Eneja započinju dvoboj u kojem Eneja pobjeđuje.
Vergilije posredstvom nacionalnog epa poetski osmišljava Augustovu obnovu rimske države. Već Bukolike i Georgike daju nazrijeti Vergilijevu zaokupljenost pitanjima moralnog zdravlja društva, a Eneida je njegov odlučan iskorak u etiološko objašnjenje moralnih osnova carske vlasti. Najviši su simbol vergilijevske teologije povijest i fata (zadana sudbina) kojima upravlja Jupiter i koje su izraz božanske volje te koje teže miru i obuzdavanju gnjeva, povodu građanskih ratova. Vergilijevski je usud uvjetovan etosom na osnovi kojega Rim upravlja svijetom, a Eneja utjelovljuje nov tip junaka, nasuprot ahilovskom tipu koji predstavlja Turno. Eneja je čovjek koji u potpunosti ispunjava volju sudbine i u kojega nema razvoja moralnoga karaktera, ali se tijekom epske radnje bistri njegov osjećaj poslanja i utvrđuje samouvjerenost u djelovanju. Kada su Rimljani došli u dodir (i sukob) s Grcima, pojavila se sklonost povezivanju početaka rimske povijesti s prestižnom grčkom civilizacijom. Poistovjećivanje s Trojancima, neprijateljima Grka u Trojanskom ratu, bio je prirodni slijed razvoja vlastita identiteta u kontekstu rimskog širenja.
Recepcija
Vergilijeve su pjesme ubrzo stekle velik ugled među Rimljanima zbog svoje klasične dorađenosti, aleksandrijske estetike te idealizirane obradbe rimskih etičkih vrijednosti. Već se Marko Fabije Kvintilijan založio da njegova djela postanu osnova gramatičke i retoričke nastave; općenito je smatran velikim uzorom, »ocem« latinskoga i europskoga pjesničkog stvaralaštva. Vergilije je zacrtao književni oblik pjesništvu na latinskom jeziku, bukoličkomu, didaktičkomu i epskomu. Dok su ga osporavali Numitorij, autor parodijskih Antibukolika, te Karvilij Piktor (Bič Eneide – Aeneomastix), umjetnički ga nasljeduje već Publije Ovidije Nazon u Heroidama (poslanica Didone Eneji) i Metamorfozama. Makrobijeve Saturnalije uspoređuju Vergilijevu poeziju s kreativnošću same prirode; veliki je pjesnik utjelovljenje ljudske mudrosti i ima položaj nalik onomu Homera u grčkoj civilizaciji. Fulgenciju je pak Eneida alegorijska slika ljudskog života, a presudan je Vergilijev pripovjedni i versifikatorski utjecaj na kasnoantičku biblijsku epiku. Razdoblje karolinške renesanse naziva se i »Vergilijevim vijekom« (aetas Vergiliana); tada Vergilije postaje simbol Pjesnika uopće. Dok pisci staroga vijeka nasljeduju i Homera i Vergilija, latinski pjesnici srednjega vijeka, poput Gautiera iz Lillea u Aleksandridi, nasljeduju Vergilija bez osvrtanja na Homera. U Kući slave Geoffreya Chaucera, te osobito u Danteovoj Božanstvenoj komediji Vergilije dobiva počasno mjesto vrhovnoga pjesničkog autoriteta, a Giulio Cesare Scaligero ga u Sedam knjiga poetike (1561) smatra većim pjesnikom i boljim uzorom od Homera. Eneida je imala golemu recepciju tijekom cijeloga srednjovjekovlja i renesanse do baroka pa i klasicizma XVIII. st. te je njezin utjecaj razvidan u mnoštvu djela i na latinskom i na narodnim jezicima, od Božanstvene komedije, Afrike Francesca Petrarce i Teseide Giovannija Boccacia, preko Uranije Giovannija Pontana, kasnijih kršćanskih epova kao što je Kristijada Marca Girolama Vide, nacionalnih epova kakvi su Luzitanci Luísa Vaza de Camõesa, do Oslobođenog Jeruzalema Torquata Tassa i Izgubljenog raja Johna Miltona. Književni dijalog izazvao je pak lik Enejine supruge Lavinije, nedostatak čije je perspektive nastojao nadopuniti Maffeo Vegio u epiliju Dodatak dvanaestoj knjizi Eneide (Libri XII Aeneidos supplementum, 1428). Utjecaj Bukolika razvidan je, među ostalim, u Petrarcinu Pastirskom spjevu, Boccaciovim djelima Bukolska pjesma i Ameto, Pontanovoj Lepidini, te Ribarskim eklogama i Arkadiji Jacopa Sannazara, a Georgika u Težaku Angela Poliziana, Sifilisu Girolama Fracastora, Vidinu O dudovu svilcu, Pčelama Giovannija Rucellaija. Kad je riječ o latinskom epskom pjesništvu hrvatskoga humanizma, Vergilijev se utjecaj ne može precijeniti. Glavni je umjetnički model biblijskoj epici Jakova Bunića, Ivana Polikarpa Severitana (Solimaida), Marka Marulića (Davidijada), Damjana Beneše (Kristova smrt) i Kajetana Vičića (Jišajida). Utjecaj Bukolika vidljiv je pak u Benešinim latinskim eklogama i latinskom Ribarskom spjevu (Alieuticon). Hrvatsko epsko pjesništvo religiozne i nacionalne tematike, od Marulićeve Judite preko Vazetja Sigeta grada Barne Karnarutića i Vile Slovinke Jurja Barakovića do Osmana Ivana Gundulića, u opisima bitaka, karakterizaciji likova i formalnoj kompoziciji slijedi obrazac vergilijevskoga epa. Motivi i sadržaji iz Eneide obrađivani su također u likovnim umjetnostima te u operi (Henry Purcell, Didona i Eneja; Hector Berlioz, Trojanci). Vergilijeva smrt (1945) Hermanna Brocha, u kojem se tematizira Vergilije na samrti i njegova unutarnja borba oko uništenja rukopisa, hermetička je vizija povijesti i jedan od najvažnijih modernih romana XX. st.
Cjelokupna su Vergilijeva djela na hrvatski jezik preveli Đuro Hidža (početkom XIX. st., u rukopisu) i Tomo Maretić (1896), Eneidu Bratoljub Klaić (1970), a ekloge Šimun Palatin na gradišćanskohrvatski (Horvatcki Virgiliuš, 1818) i Josip Vergilije Perić (Pastirske pjesme, 1913).
