Teokrit (grčki Θεόϰριτος, Theókritos), grčki pjesnik (Sirakuza, između 320. i 300. pr. Kr. – ?, nakon 260. pr. Kr.). Osim na rodnoj Siciliji, živio je u Aleksandriji i na Kosu. Bio je učenik Filite i Asklepijada te suvremenik Kalimaha, Nikandra i Arata. Vrhunac njegova stvaralaštva smješta se između 285. i 280. pr. Kr. Raniju tradiciju pučkih pjesama o seoskom životu i prototipskom pastiru Dafnisu podigao je na razinu književnoga žanra, obradivši ih uz naglašene dramske komponente po uzoru na mime sicilijanskih prethodnika Sofrona i Epiharma, pa ga se smatra utemeljiteljem bukoličke književnosti, odnosno idile, nazvane tako prema njegovu ključnom djelu Idile (Εἰδύλλια, Eidýllia), zbirci idila, himni, pohvalnica te pjesničkih sastavaka oblikom bliskih mimu i epiliju. Najvažnije su: Tirsid ili pjesma (Θύρσις ἢ ᾠδή, Thýrsis ḕ ōdḗ), u kojoj se nalazi pjesma o Dafnisovoj sudbini i ekfraza pehara koji je pastiru Tirsidu, kazivaču pjesme, ponuđen kao nagrada, Praznik žetve (Θαλύσια, Thalýsia) o putu na svetkovinu posvećenu Demetri prigodom kojega se protagonist Simihida i pastir Likida natječu u pjevanju, Kiklop (Κύϰλωψ, Kýklōps), jedna od pjesama s temom iz mita, u kojoj zaljubljeni kiklop Polifem pati za nimfom Galatejom te skupina tzv. gradskih mima, među kojima Čarobnice (Φαρμαϰεύτριαι, Pharmakeútriai) i Kiniskina ljubav ili Eshin i Tionih (Κυνίσϰας Ἔρως ἢ Αἰσχίνης ϰαὶ Θυώνιχος, Kynískas Érōs ḕ Aiskhínēs kaì Thyṓnikhos) prikazuju likove u ljubavnim problemima, dok Sirakužanke ili žene na Adonisovoj svetkovini (Ἀδωνιάζουσαι, Adōniázousai) uspjelo oslikavaju živopisne prizore aleksandrijske vreve. Ispjevao je tehnopegnij Siringa (Σῦριγξ, Sỹrigks), posvećen Panu, nanizavši u njem zagonetke u deset daktilskih distiha skraćujući ih od heksametra do kataklektičkoga dimetra. Pripisuje mu se manji broj epigrama u zbirci Anthologia Graeca. Pjesma Berenika (Βερενίϰη, Bereníkē) sačuvana je u manjem fragmentu (pet heksametara), a ostatak opusa poznat je samo po naslovu ili vrsti. Za tradiciju njegovih djela najvažniji je Codex Ambrosianus 222 (XIII. st.). Njegovo pjesništvo nasljedovali su bukoličari Mosho i Bion te je, presudno utjecavši na Vergilija, postavio temelje cjelokupnoj kasnijoj europskoj pastoralnoj književnosti (→ ekloga; pastorala). Idile i epigrame na latinski su mu preveli Rajmund Kunić i Bernard Zamanja, a na hrvatski su ga prevodili Josip Vergilije Perić, Stjepan Krešić, Branimir Glavičić (cjelokupan opus 2009), Zdeslav Dukat i Petra Šoštarić.
