pastorala (prema lat. pastoralis: pastirski).
1. Naziv za pastirsku dramu (talijanski drama pastorale), oblik koji se pojavio u talijanskoj književnosti XVI. stoljeća. Može se promatrati i u širem kontekstu arkadijske književne tradicije. Za Arkadiju, kao simbol prirodna, zdrava i sretna života vezano je bukoličko (pastirsko) pjesništvo, kojega se razvoj može pratiti sve do Stezihora (VII. do VI. st. pr. Kr.) i Teokrita iz Sirakuze (III. st. pr. Kr.), a po uzoru na kojega je Vergilije (I. st. pr. Kr.) spjevao svoje Bukolike ili Ekloge. Zahvaljujući uspjehu idiličnoga romana Arkadija talijanskog pjesnika J. Sannazara u XVI. st., bukoličko se pjesništvo ponovno počelo nazivati arkadijskim. Što se tiče pastorale u užem smislu riječi, prevladava mišljenje da se postupno razvila iz dijaloške ekloge u dramski oblik složenijega zapleta s podjelom na pet činova, slobodnim jedanaestercem ili jedanaestercem kombiniranim sa sedmercem. Radnja pastorale odvija se u idiličnom ambijentu Arkadije, u kojem pastirice i pastiri, slaveći moć ljubavi i povratak proljeća, predstavljaju renesansni ideal povratka pravomu redu i životu, daleko od dvorske i gradske izopačenosti. Aminta (napisan 1573., objavljen 1581) T. Tassa postao je književni i estetski uzor XVI. st., a G. B. Guarini smatrao je svojega Vjernoga pastira (1590) početkom novoga žanra – tragikomedije. Pastorale su doživjele velik uspjeh i izvan granica Italije, izvođene su, prevođene i oponašane. Prvi hrvatski prijevod Aminte D. Zlatarića pojavio se 1580., godinu dana prije objavljivanja izvornika, a F. Lukarević Burina Guarinijevo je djelo preveo 1592. U nas su osim prijevodâ nastala djela s izraženim lokalnim elementima. Najpoznatiji su primjeri pastorale u starijoj hrvatskoj književnosti Tirena (izvedena 1548) M. Držića i Dubravka (izvedena 1628) I. Gundulića.
2. U glazbi, žanr koji glazbenim sredstvima sugerira prizore ili ozračja iz seoskoga života. Dio talijanskih kasnorenesansnih forma (intermediji i dr.) i ranobaroknih opera (npr. Dafne J. Perija i M. di Gagliana, Euridika J. Perija i G. Caccinija te Monteverdijev Orfej iz 1607) zapravo su glazbene pastorale. Talijanska glazbena pastorala proširila se tijekom XVII. i XVIII. stoljeća na Francusku, Španjolsku, Englesku i srednju Europu (Njemačka, Austrija, Češka, Poljska i dr.), a različite inačice njezina oblika skladali su, među ostalima, H. Schütz, J.-B. Lully, J. J. Fux, A. Caldara, G. F. Händel, J.-J. Rousseau i dr. Elementi pastorale nalaze se i u nekim potonjim opernim tvorevinama W. A. Mozarta, C. M. von Webera, B. Smetane, C. Debussyja, I. Stravinskoga i dr. Zasebnu tradiciju pastoralnog ugođaja tvore božićne pastoralne pjesme i kantate XVII. i XVIII. stoljeća u Italiji (A. Scarlatti, A. Caldara, G. Paisiello, D. Cimarosa) i Njemačkoj (J. S. Bach) te instrumentalne skladbe poput pastoralnih božićnih koncerata A. Corellija, pastoralnih sonata J. J. Fuxa, šeste (»pastoralne«) simfonije L. van Beethovena i dr. Sredstva koja su se rabila za dočaravanje pastoralnih ugođaja u umjetničkoj glazbi uključivala su povremeno, uz standardna glazbala, zvukovlje tzv. seoskog instrumentarija (gajde, musette i dr.), onomatopeje životinjskog i ptičjega glasanja te djelomice jednostavniji glazbeni slog i ritmove seoskih plesova.
3. U slikarstvu, kompozicija idilična prizora iz pastirskoga života. Poznata u antici, u renesansi ponovno otkrivena (Giorgione), osobito česta u francuskom baroknom i rokoko slikarstvu (N. Poussin, C. Lorrain, A. Watteau).
