karolinška renesansa ili reforma, cjelovita kulturna obnova u zemljama u kojima su vladali Karolinzi, u razdoblju približno od 800. do polovice X. st. U užem značenju, naziv karolinška renesansa odnosi se na likovne umjetnosti, graditeljstvo i umjetnički obrt. Nastala kao posljedak utjecaja antičkog Rima na kulturu germanskih Franaka, karolinška renesansa začeta je za vladavine Karla I. Velikoga, koji je na svojem dvoru okupljao učenjake, pjesnike i umjetnike. Razvila se bogata književnost na latinskom jeziku (opat Lup iz Ferrièresa, Notker Balbul, Alkuin), napisani su mnogobrojni ljetopisi i anali (Pavao Đakon, Einhard, opat Regin iz Prüma, Hinkmar iz Reimsa) te teološke rasprave (Hraban Maur, Teodulf iz Orléansa, Gottschalk, Ivan Skot Eriugena). Osim dvorskih, niknule su posvuda samostanske škole (Tours, Lyon, St. Denis, St. Gallen, Reichenau, Fulda i dr.), a u franačkim skriptorijima razvila se nova vrsta pisma – karolinška minuskula (karolina). Na jezičnom planu karolinška renesansa imala je dalekosežne posljedice. Kako je, preko škola, u uporabu u upravi, sudstvu i crkvi uveden ponovno klasični latinski, govornici romanskoga više nisu mogli razumjeti propovijedi (koje su do tada bile na mješavini romanskoga i latinskoga). Zato je Koncil u Toursu (Turonski koncil, 813) donio odluku da svećenici imaju propovijedati na rustičnom romanskom (in rustica romana lingua) ili na njemačkom jeziku (seu in thiutisca) kako bi ih puk mogao razumjeti. U odnosu na latinski, romanski je izjednačen s njemačkim (germanskim) pa je odluka Turonskoga koncila »krsni list« romanskih jezika. Iako je u potonjim stoljećima pisani latinski u više navrata morao reformama biti vraćan na klasične norme, od toga doba on se jasno luči od romanskoga. Jedva tri desetljeća nakon toga, 842., Strasburške prisege (Serments de Strasbourg), prvi su tekst na jednom romanskom jeziku (francuskom) koji nam se sačuvao.
