Latini, antički stanovnici Lacija u srednjoj Italiji koji su pripadali latinsko-faliskičkoj skupini Italika. Početci njihove povijesti obavijeni su mitom i legendama koji nastoje tu povijest nadovezati na grčku predaju. Tako je, po legendi, Euandar došao u Lacij iz Arkadije i na Palatinu podigao grad; tuda je prošao Heraklo; onamo je stigao i Eneja s Trojancima, ondje se oženio Lavinijom, kćerju kralja Latina (rex Latinus), i njoj u počast osnovao grad (Lavinium), a njegov sin Askanije podigao je grad Alba Longa pošto je preuzeo vlast od kralja Latina. S vremenom se iz mitskoga spleta izdvajaju i povijesno utvrđene činjenice. Latini su u Laciju bili organizirani u tridesetak teritorijalnih općina, među kojima se, osim Rima, ističu: Alba Longa, Tusculum, Aricia, Lanuvium, Tibur, Praeneste, Gabii, Pedum, Fidenae, Laurentum. Te su se općine međusobno i sukobljivale, ali i zajednički branile od susjednih općina i plemena: Etruščana na sjeveru, Sabinjana na sjeveroistoku, Ekva na istoku, Hernika na jugoistoku i Volska na jugu. Latinske općine međusobno su sklapale različite saveze. Poznat je starolatinski savez (Prisci Latini) u kojem su bili gradovi: Aricia, Lanuvium, Tibur, Tusculum, Gabii, Praeneste. Njemu su poslije pristupile općine Velitrae, Norba, Circei i Ardea u zemlji Rutula. Među latinskim općinama već se rano počeo isticati Rim koji je, težeći za prevlašću, dolazio u sukob s drugim općinama. Unatoč tim sukobima, sve su latinske općine, uključivši i Rim, imale zajedničko svetište Jupitera Latijarija (Juppiter Latinus ili Latiaris), koje se nalazilo na brdu Albanu (Mons Albanus, tal. Monte Caro); svetištem je upravljala Alba Longa. Kada su Rimljani taj grad oko 665. pr. Kr. razorili, zajedničko svetište bilo je preneseno na brežuljak Aventin, pa je otada svetištem upravljao Rim, dobivši time u ruke jak instrument vladavine. Područje Rima sve se više širilo, a njegovo prvenstvo među latinskim gradovima sve se manje osporavalo. Ono je, međutim, bilo pokolebano kada su Etruščani za više od jednoga stoljeća zavladali Rimom i dijelom Lacija. Pošto je oborena vladavina Etruščana (510. pr. Kr.), Rim je od monarhije postao republikom i obnovio za neko vrijeme svoje izgubljeno prvenstvo. Nakon pobjedonosnoga rata protiv latinskih gradova 493. pr. Kr., sklopio je rimski konzul Spurije Kasije s njima »vječni mir« i savez, u kojem je Rim imao dominantan položaj. Tomu su novomu savezu pristupili 486. pr. Kr. Hernici. Kada su oko 390. pr. Kr. Gali provalili u Italiju i zauzeli Rim, raspao se savez s Rimom, ali je već 358. pr. Kr. ponovno bio uspostavljen. Oko 340. pr. Kr. latinski su se gradovi u savezu s Kampancima opet pobunili, pa su Rimljani njihov savez raspustili i protunapadom pod svoju vlast podvrgnuli područje Volska i južnu Etruriju. Neke su općine dobile rimsko municipalno pravo, a Lavinium, Cora, Tibur i Praeneste kao foederati sačuvali su svoju neovisnost. Potom je bio uređen pravni položaj Latina tako da su oni, poput rimskih građana, stekli ius commercii, tj. pravo sklapanja pravnih poslova, uključivši i pravo stjecanja vlasništva. Time su došli u bolji položaj nego stranci (peregrini) i italski saveznici (socii). Tijekom Savezničkog ili Marsičkoga rata (91. do 89. pr. Kr.) dobili su svi Latini rimsko građansko pravo (rimski civitet, lat. civitas), čime je nestalo razlike u statusu između Rimljana i Latina. Prava što su ih do tada imali Latini (ius Latii) dobivali su od sada gradovi, pa i cijele provincije izvan Italije. Te su razlike pravno prestale kada je 212. Karakala dao rimski civitet svim slobodnim stanovnicima Rimskog Carstva. (→ rimsko carstvo)
