Rimsko Carstvo ili Rimski Imperij (lat. Imperium Romanum), zajednički naziv za sva antička područja i narode koji su priznavali rimsku vlast. Razvijajući se iz malenoga seoskog naselja u grad-državu, koji je uspio pokoriti cijeli Apeninski poluotok, Rim je poč. II. st., u doba svojega najvećega teritorijalnoga proširenja, vladao golemim područjima od Hispanije do Armenije i od Britanije do Egipta. Etnički i politički nejedinstveno, Rimsko Carstvo je osim Italije i rimskih kolonija te municipija u provincijama, obuhvaćalo i pokorena i tributarna područja (civitates stipendiariae) te države koje su s Rimom sklopile savez (civitates foederatae) ili koje je Rim proglasio slobodnima (civitates liberae). Iako su bile vanjskopolitički nesamostalne, te države nisu plaćale tribut i nisu bile podređene rimskim namjesnicima u provincijama.
Tradicija osnutak Rima smješta u 753. pr. Kr., a osnivačem i prvim kraljem smatra se Romul. Za vladavine etrurskih kraljeva (od 753. do 510. pr. Kr.), Rim je učvrstio svoju vlast u Laciju. Nakon izgona posljednjeg etrurskoga kralja Tarkvinija Superba (510. pr. Kr.), u rimskoj republici, kojoj su na čelu bila dva konzula, patriciji su preuzeli političko vodstvo. Suprotnosti između patricija (patricii) i slobodnih ali bespravnih plebejaca (plebs) ubrzo su dovele do žestokih borba među njima (494. pr. Kr. prva secessio plebis). Opasnost koja je Rimu prijetila od susjednih italskih plemena prisilila je patricije, jer su im plebejci bili potrebni kao vojnici, da postupno prihvate njihove zahtjeve: izbor magistrata prešao je na centurijatske komicije; plebs je mogao birati svoje magistrate u tributskim komicijama (471. pr. Kr.); provedena je prva kodifikacija rimskoga prava (Zakon dvanaest ploča, 451/450. pr. Kr.); jedan od dvojice konzula mogao je biti plebejac (Leges Liciniae Sextiae, 367. pr. Kr.); plebejac je mogao postati pretor (337. pr. Kr.), edil (nakon 338. pr. Kr.), cenzor (oko 321. pr. Kr.) i pontifex maximus (300. pr. Kr.); zaključci tributskih komicija (plebiscita) postali su obveznima za sav narod (Lex Hortensia, 287. pr. Kr.). Time što su uz patricije i bogati plebejci mogli obavljati najviše funkcije u državi razvila se i činovnička aristokracija (nobilitas). U doba tih borba Rim je širio svoju vlast po Italiji; 396. pr. Kr. zauzeo je etrurski grad Veje, do 338. pr. Kr. osvojio je cijeli Lacij, do 304. pr. Kr. (nakon ratova sa Samnićanima) Kampaniju, do 284. pr. Kr. cijelu srednju Italiju, a u ratu s Tarentom (od 282. do 272. pr. Kr.) i južnu Italiju. Osnivanjem kolonija na osvojenim područjima Rim je uspostavio vojna uporišta za nadzor nad pripojenim teritorijima, a istodobno i središta iz kojih se provodila romanizacija Italije.
Pošto je zavladao Italijom, Rim je morao doći u sukob s drugim sredozemnim silama, u prvom redu s Kartagom. Prvi punski rat (od 264. do 241. pr. Kr.) obilježio je početak rimske imperijalističke politike (→ punski ratovi). Kartažanski posjedi na Siciliji postali su prvom rimskom provincijom, a Sardinija, koju su Kartažani također morali ustupiti Rimu, zajedno s Korzikom (238. pr. Kr.), druga rimska provincija. To je razdoblje kada na Rim sve intenzivnije počinje utjecati grčka kultura. Deset godina poslije Rim je već uspostavio svoj protektorat nad grčkim gradovima u Iliriku (229. pr. Kr.). Drugi punski rat polazna je točka stvaranja rimskog svjetskog carstva. Obalno područje Hispanije postalo je rimskom provincijom već 197. pr. Kr., nakon Trećega punskog rata (od 146. pr. Kr.) i teritorij Kartage u Africi, a 121. pr. Kr. i galski obalni pojas između Alpa i Pireneja (Gallia Narbonensis). Kada je stekao i učvrstio prevlast na zap.adnom Mediteranu, Rim je počeo širiti svoju vlast i na istočni Mediteran. Već u ratu protiv Makedonije (od 200. do 197. pr. Kr.), nakon poraza Filipa V. kod Kinoskefale, Rimljani su prisilili Makedonce da se odreknu prevlasti u Grčkoj i svih posjeda izvan Makedonije. U ratu protiv sirijskoga kralja Antioha III. (od 192. do 188. pr. Kr.) Rim je širio svoj utjecaj u Maloj Aziji sve do Taurusa. U ponovljenom ratu protiv Makedonije (od 171. do 168. pr. Kr.), nakon Perzejeva poraza kraj Pidne, i Makedonija je postala rimskom provincijom. Godinu dana poslije i država ilirskoga kralja Gencija potpala je pod kontrolu Rima. Baštinskim ugovorom s Atalom III. (133. pr. Kr.) Rim je stekao Pergamon i na njegovu području osnovao novu provinciju (Asia). Vanjskopolitičkim, diplomatskim i vojnim uspjesima stvarala se golema robovlasnička država, razvoj koje karakterizira jačanje vlasti Senata, porast broja državnih i privatnih robova, razvoj latifundija, gospodarsko iskorištavanje provincija i koncentracija bogatstava u rukama pojedinih obitelji, osobito onih čiji su članovi obavljali visoke dužnosti u upravi provincija. Istodobno, mase ratom iscrpljena italskoga seljaštva naglo su osiromašile (zbog konkurencije jeftinije robovske radne snage, uvoza poljodjelskih proizvoda iz provincija i povećanja novčanog optjecaja) pa su prelazile u gradove, u kojima se tako povećao broj gradske sirotinje (proletarii). Zbog teškoga položaja robova izbili su ustanci i pobune, od kojih su neki bili velikih razmjera (od 136. do 132. pr. Kr. na Siciliji pod vodstvom Euna, od 133. do 129. pr. Kr. u Pergamu, od 73. do 71. pr. Kr. u Italiji pod vodstvom Spartaka); te je ustanke rimska vojska ugušila krvavim represalijama. Sve teži položaj italskih seljaka pokušali su poboljšati pučki tribuni braća Grakhi, ali je borba za agrarnu reformu i za demokratizaciju rimskog ustava (od 133. do 121. pr. Kr.) doživjela slom zbog jakog otpora u Senatu. Otada su se unutarnje borbe između pristaša Senata (optimates) sa Sulom na čelu i narodne stranke (populares) pod vodstvom Marija počele sve više zaoštravati. U početku su se odvijale u korist narodne stranke zbog njezinih uspjeha u ratu protiv numidijskoga kralja Jugurte (od 111. do 105. pr. Kr.) i u obrani zemlje od provala Cimbra i Teutona (od 113. do 101. pr. Kr.). Međutim, nakon završetka Savezničkoga rata (od 91. do 89. pr. Kr.), u kojem su italski saveznici Rima (socii) stekli rimsko građansko pravo, suprotnosti između optimata i populara doveli su do građanskog rata (od 89. do 82. pr. Kr.). Sulinim pobjedama u ratu protiv pontskoga kralja Mitridata VI. optimati su došli u puno povoljniji položaj, pogotovu nakon Marijeve smrti. Tako je Senat ponovno pobijedio, a Sula kao dictator legibus scribundis et rei publicae constituendae proveo krvavu odmazdu nad Marijevim pristašama. Jedino se u Hispaniji, do 72. pr. Kr., uspio održati Marijev vojskovođa Kvint Sertorije. Marije je za svojih konzulata proveo reformu u vojsci; organizirao je plaćeničku vojsku koja je postala novi oblik zanimanja rimskoga naroda. Ta vojska, odana svojim vojskovođama, postupno je uvelike ograničavala vlast Senata. Potpuno nedorastao rješavanju vitalnih pitanja, Senat je nakon Suline smrti, uoči novoga rata s Mitridatom VI. (od 74. do 64. pr. Kr.), morao prepustiti punu vlast pojedinim vojskovođama. Najistaknutija osoba među njima bio je Pompej, koji je najprije u Hispaniji uništio ostatke Marijevih pristaša, potom sudjelovao u slamanju Spartakova ustanka i na kraju u opsežnoj i energičnoj akciji 67. pr. Kr. očistio Sredozemlje od pirata. Pompej, međutim, nije uspio iskoristiti vlast koju je usredotočio u svojim rukama.
Iako je anarhija građanskoga rata zahtijevala nova rješenja, prilike još nisu bile sazrele za ukidanje ustanova republikanskoga poretka. Tada je bio sklopljen Prvi trijumvirat (60. pr. Kr., obnovljen 56. pr. Kr.), između Cezara, Krasa i Pompeja. Osvojenjem Galije (od 58. do 51. pr. Kr.), koja je postala polazna točka za širenje Rimskoga Carstva prema sjeveru i sjeveroistoku, Cezar je stvorio voj. podlogu svoje vlasti i, nakon Krasove smrti na Istoku, konačno se obračunao s Pompejem. U odlučnoj bitki kod Farsala (48. pr. Kr.) glavnina Pompejeve vojske se predala, a Pompej je pobjegao u Egipat, gdje je i ubijen. Okončanjem ustanka Pompejevih sinova u Hispaniji 45. pr. Kr., Cezar je ostao sam na čelu države; on je bio diktator, imperator, pontifex maximus i nositelj tribunske vlasti. Time je u Rimskom Carstvu stvoren novi, zapravo monarhistički, oblik vladavine, iako su zadržane stare republikanske ustanove. Cezarov kult – igre njemu u počast, postavljanje njegovih kipova u hramove, stavljanje njegova portreta na novac – te pokušaj Marka Antonija da Cezara okruni vladarskim dijademom, dovelo je do posljednjega pokušaja spašavanja rimske republike, do urote senatora, u kojoj su ubili Cezara (44. pr. Kr.). Marko Antonije postao je izvršitelj njegove oporuke, a Oktavijan njegov politički baštinik. Pošto se stavio na raspolaganje Senatu, Oktavijan je s Markom Antonijem i Markom Emilijem Lepidom sklopio Drugi trijumvirat (43. pr. Kr.) i u ratu protiv Cezarovih ubojica (bitka kraj Filipâ, 42. pr. Kr.) zadao konačan udarac staroj rimskoj republici. Nakon Lepidova odstupanja i završetka rata protiv Marka Antonija (bitka kod Akcija, 31. pr. Kr.) i Egipat je postao rimskom provincijom, a Oktavijan ostao samovladar, princeps, koji je otada doživotno obavljao najvažnije dužnosti u republici. Nastavljajući razdoblje razvoja, koje je bilo prekinuto Cezarovom smrću, Oktavijanov (Augustov) principat, od 31. pr. Kr. do 14., značio je novo razdoblje u povijesti Rimskoga Carstva. Izvan Italije Augustova se vlast temeljila na vojnoj sili i na njemu podređenim provincijama, a u Rimu u prvom redu na njegovoj tribunskoj vlasti. Za Augustove vladavine bili su postavljeni temelji uprave Rimskoga Carstva, koje je jedno stoljeće nakon njegove smrti, za vrijeme cara Trajana (98–117), dosegnulo najveći opseg, stjecanjem i osvajanjem novih provincija – od Mezije (29. pr. Kr.), Recije i Norika (15. pr. Kr.) preko Palestine, Panonije (9), Britanije (43), Tracije (46), Ponta i Germanije do Arabije, Dacije (107) i Mezopotamije (115). Već je za Marka Aurelija (161–180) počelo raspadanje toga golemoga carstva, u ratovima protiv Parta na istoku i Markomana na sjeveru. U državi koju su na njezinim granicama sve jače ugrožavali »barbari«, vlast je prelazila u ruke legija. Legije i pretorijanci izvikivali su svoje vojskovođe za careve, koji najčešće više i nisu bili Rimljani. To je razdoblje vladavine vojnih careva, od Pertinaksa do Kara (192–283). Dok su se oni borili za vlast, namjesnici u provincijama vladali su gotovo potpuno samostalno, a Rim je gubio ekonomsko i političko vodstvo u Carstvu. Karakalina Constitutio Antoniniana (212) izbrisala je i posljednju razliku između Italije i ostalih područja Rimskoga Carstva: svi slobodni građani stekli su rimsko građansko pravo. Gotovo cijelo III. st. bilo je ispunjeno unutrašnjim borbama za vlast, a državne su granice istodobno bile pod stalnim pritiskom Germana na sjeveru i zapadu te Parta i Perzijanaca (Sasanidi, od 226) na istoku. Istodobno je počela borba između državne vlasti i kršćanstva (novi progoni kršćana za cara Decija, 249–251), a posvuda u državi izbijali su nemiri među kolonima, koji su zbog ekonomske krize bili u teškim dugovima. Osobito su jaki nemiri bili u Galiji, gdje je protiv bagauda (galskih pobunjenih seljaka) Rim morao voditi prave ratove. U tom potpunom rasulu nekim vladarima ilirskoga podrijetla (Klaudije II., Aurelijan, Prob) uspjelo je stvoriti podlogu za obnovu Carstva. Aurelijan (270–275) je nastojao uspostaviti jedinstvo države na temelju jedinstvene državne religije sa središnjim kultom sunca (Sol invictus). Car je dobio naslov restitutor orbis Romani i dominus et deus, što je značilo da nestaje principat što ga je inaugurirao August, a uvodi se novi oblik vladavine, dominat, tj. apsolutna monarhija po uzoru na orijentalne monarhije. Prvi izraziti predstavnik dominata bio je car Dioklecijan (284–305), koji je osigurao državne granice, slomio otpor pobunjenih robova i kolona, vlast Senata ograničio isključivo na grad Rim, preuredio vojsku i reorganizirao državnu upravu te podijelio cijelo carstvo na 4 prefekture. U toj »tetrarhiji«, u kojoj je Dioklecijan i dalje ostao vrhovni gospodar i koja prema tomu nije značila nikakvu stvarnu diobu Carstva, njegov suvladar bio je Maksimijan. On je dobio na upravu Italiju i Afriku (rezidencija Mediolanum – Milano), cezar Konstancije I. Hispaniju, Galiju i Britaniju (rezidencija Augusta Treverorum – Trier i Eboracum – York), a cezar Galerije Ilirik s Makedonijom i Grčkom (rezidencija Sirmium – Srijemska Mitrovica). Dioklecijan je zadržao za sebe cijeli Istok (rezidencija Nicomedia – danas Izmit). Nakon Dioklecijanove abdikacije, iz borbe za prijestolje izišao je kao pobjednik Konstantin I. Veliki (325–337). On je prekinuo Dioklecijanove reforme, svoju rezidenciju premjestio u Bizantij (od tada Constantinopolis) i prekinuo progon kršćana (Milanski edikt, 313), koji je još za Dioklecijana bio u punom jeku. Nakon nekoliko godina kršćanstvo je već bilo u prvom planu javnoga života u Rimu, a formulacija da je car »dominus et deus« dobila je od tada kršćanski biljeg. Politička dogma da je car kao Kristov namjesnik jedini i vrhovni autoritet u crkvi i državi postala je temelj cezaropapističke ideje Bizantskoga Carstva, koje je željelo formalno i stvarno biti baštinik Rimskoga Carstva. Konstantinovi nasljednici nisu uspjeli sačuvati jedinstvo Carstva: germanska plemena prodirala su masovno na njegov teritorij, dok su istodobno borbe za prijestolje rušile i posljednje tragove unutrašnje povezanosti. Teodozije I. (379–395) još je jednom, na kratko, ujedinio cijelo Carstvo. Za njegove vladavine kršćanstvo je postalo (391) državnom religijom: bio je zabranjen svaki poganski kult, a posljednje Olimpijske igre održale su se 393. Teodozijeva smrt značila je ujedno i konačnu podjelu Carstva na Istočnorimsko Carstvo (→ bizant ili bizantsko carstvo) i na Zapadnorimsko Carstvo. Iako je Carstvo formalno i dalje bilo jedinstveno, nakon Teodozijeve smrti 395. nije više nikada (osim dijelom pod Justinijanom I.) bilo pod upravom jednoga vladara, već je jedan vladao na Istoku, a drugi na Zapadu. Oslabljeno unutrašnjim nemirima, osobito u provincijama, Carstvo se nije moglo oduprijeti sve jačemu pritisku germanskih plemena, u prvom redu Zapadnih Gota, koji su u kolonima i robovima našli dobre saveznike unutar Carstva. God. 410. Alarik I. osvojio je Rim i od tada je Ravenna postala rezidencija zapadnorimskih vladara. Time je stvoren uvjet za postupno jačanje vlasti rimskih biskupa i stvaranje jezgre buduće Papinske Države. Za careva Honorija i Valentinijana III. (425–455) Rimsko Carstvo izgubilo je Hispaniju, Galiju, Britaniju i Afriku; na njegovu nekadašnjem teritoriju države su osnovali Zapadni Goti, Vandali i Burgundi. Zapadnorimsko Carstvo bilo je odviše slabo da bi moglo vlastitim snagama braniti državne granice i održati red u zemlji te se sve više oslanjalo na »barbarsku« plaćeničku (dobrim dijelom germansku) vojsku. Tako su odsudnu političku ulogu dobili vođe tih plaćeničkih četa. Njihov se utjecaj još više pojačao otkako je Carstvo uz njihovu pomoć odbilo napad Huna pod Atilom na Mauričkom polju (Campus Mauriacus, 451). Na kraju je jedan od germanskih vojskovođa, Odoakar, srušio 476. posljednjega cara Zapadnorimskoga Carstva Romula Augustula. Taj datum historiografija uzima kao datum propasti Zapadnorimskoga Carstva. Bizantski (istočnorimski) carevi zastupali su i dalje ideju jedinstva Rimskoga Carstva i smatrali sebe njegovim univerzalnim baštinicima, i nisu u svrgavanju Romula Augustula vidjeli pad Zapadnorimskoga Carstva. Za njih su i Odoakar i istočnogotski vladari u Italiji bili samo namjesnici istočnorimskoga cara u zapadnoj polovici Carstva. Zbog toga je istočnogotski vladar Teodorik dobio od istočnorimskoga cara Zenona naslove magister militum i patricius za Italiju. Istočnorimski car Justinijan I. (527–565) još jednom je uspio ujediniti cijelo Carstvo. Reorganizacijom državne uprave i cijeloga obrambenog sustava države, u doba kada Slaveni i posljednji Sasanidi zadaju teške udarce Bizantu, grecizacijom Carstva Heraklije je umnogome reformirao Rimsko Carstvo koje je na novim osnovama, ali sa starim imenom (Rhōmanía) ušlo u srednji vijek. Utemeljenjem franačke države, odnosno papinskom krunidbom Karla I. Velikoga za cara 800. god., na Zapadu je bilo obnovljeno carstvo, koje se smatralo nasljednikom Rimskoga Carstva. Od pol. X. st. titulu rimskih careva preuzeli su njemački vladari, a samo je carstvo nazvano Svetim Rimskim Carstvom Njemačke Narodnosti (postojalo je do 1806). Nakon osmanskog osvojenja Carigrada (1453) i pada Bizanta, koji je kao istočnokršćansko carstvo (»drugi Rim«) bio pandan zapadnokršćanskomu Svetomu Rimskom Carstvu, moskovski veliki knez Ivan IV. Grozni preuzeo je naslov cara (1547), a Moskva je proglašena »trećim Rimom«. Ta se tradicija održala do revolucije 1917., kada je ukinuto Rusko Carstvo.
Religija
Na razvoj rimske religije prilično su utjecali Etruščani, a najviše Grci. Domaći, italski bogovi nazivali su se di indigetes. U VI. st. pr. Kr. glavna su božanstva Jupiter, Mars i Kvirin; poslije ih je zamijenila tzv. kapitolijska trijada: Jupiter, Junona i Minerva. Najpoznatiji su staroitalski bogovi bili Faun, Saturn, Termin, Jan, Vertumno, Vesta, Cerera, Flora, Pomona i Pales, tipični za seljačko stanovništvo. Lari i penati zaštitnici su kuće, mani su duše pokojnika, genij osobni demon, čuvar pojedinca, a Junona osobni demon žena. Rimljani su imali posebne bogove za različite životne potrebe tako da je broj manjih božanstava bio velik. Rano su počeli štovati kao božanstva neke apstraktne pojmove, kao što su sloga (Konkordija), vjera (Fides), pobožnost (Pietas), spasenje (Salus), sloboda (Libertas) i sl. Bogove su prvotno zamišljali kao bestjelesna bića obdarena nadljudskim svojstvima, a poslije su im pod etrurskim i grčkim utjecajem počeli graditi hramove i prikazivati ih antropomorfno. Već u IV. st. pr. Kr. u Rimu se počela širiti grčka religija i potiskivati italsku; oko 500. pr. Kr. nastali su prvi oblici bogova u ljudskome liku. Nakon II. punskog rata, pod izravnim grčkim utjecajem, javno je utvrđena istovjetnost glavnih božanstava obiju religija. U Rimu se štovalo 12 grčkih olimpskih bogova pod latinskim imenima Jupiter–Zeus, Junona–Hera, Apolon (zadržao isto ime i kod Rimljana), Dijana–Artemida, Mars–Ares, Minerva–Atena, Venera–Afrodita, Vulkan–Hefest, Merkur–Hermes, Neptun–Posejdon, Cerera–Demetra, Vesta–Hestija. Grčki bog Dioniz ili Bakho izjednačen je sa staroitalskim božanstvom plodnosti Liberom.
Rimljani su bili vrlo predani u religioznim obredima (kult ognjišta i penata), koji su se odvijali u svetim gajevima. Etrurska vladavina ostavila je duboke tragove, ponajprije u oblicima gatanja: promatranje utrobe žrtvovanih životinja (haruspicina), promatranje ptica (auspicium) i munje (disciplina fulguralis). Tako je prije svakoga važnijega političkog i ratnog pothvata trebalo na temelju promatranja ptica dobiti povoljna znamenja, a u protivnom se pothvat morao odgoditi što se često zlorabilo u političke svrhe. Kako su Rimljani u pitanju vjere bili tolerantni, dobro su primili strane, osobito orijentalne kultove (Kibela, Izida, Mitra i dr.).
Svećenici u Rimu nisu tvorili poseban stalež. Najugledniji svećenički kolegij bili su pontifices (→ pontifeks), kojima je na čelu bio pontifex maximus, i augures (→ auguri). Svećenici posebno pridijeljeni kultu jednoga boga zvali su se → flamines, npr. flamen Martialis za boga Marsa. Za neke vjerske svetkovine brinule su se posebne bratovštine, kao Fratres arvales (→ arvalska braća), Salii Luperci (→ salijci). Vječnu vatru na državnom ognjištu u Vestinu hramu čuvale su djevice vestalke pod vodstvom starješice Virgo Vestalis Maxima.
Filozofija
Filozofija starorimskih mislilaca odlikuje se prije svega temeljnom usmjerenošću na praktična (etička, socijalna, politička, religiozna) pitanja. Teoretsko se spekulativno znanje i raspravljanje o gnoseološkim i ontološkim problemima (često eklektički preuzimano od Grka) svodilo ugl. na sredstvo, na pripremu ili na vježbu za blaženi, sretniji, razumniji život građanina. U svima trima osnovnim filoz. školama (epikurejskoj, stoičkoj i skeptičkoj) ideal mudraca bio je dominantnom temom toga filozofiranja, a prvi se i istinski život pokušao definirati bilo kao »život u skladu s prirodom«, bilo kao uzdržavanje od svakoga suđenja, bilo kao život koji je užitak postavio kao jedinu vrlinu. Za rimsku filozofiju karakteristično je naglašavanje unutar. zadovoljavanja individuuma, kao i populariziranje filozofije i proširenje zanimanja za nju i izvan zatvorenih krugova određenih filoz. škola. Epikurejska filoz. škola našla je u Rimu oko 60. pr. Kr. značajnoga nastavljača i popularizatora u Lukreciju. U filoz. spjevu »O prirodi« dao je izvanredan prikaz tadašnjega svjetonazora, odbacujući mnoge religiozne i soc. predrasude vremena i odlučno braneći filozofiju svojega učitelja Epikura. Približno u isto vrijeme kad i Lukrecije, pripadali su rimskim epikurejcima čuveni Cezarov protivnik Gaj Kasije, zatim Gaj Memije (kojemu je Lukrecije posvetio svoj spjev), Gaj Velej iz Lanuvija i dr. Epikurejstvo je sačuvalo svoj utjecaj i poslije, pa je epikurejska škola postojala sve do IV. st. Stoičku su filozofiju u Rim prenijeli Hrizipovi nastavljači Diogen iz Seleukije i Antipatar iz Tarsa (približno oko 150. pr. Kr.). U Rimu je djelovao najznačajniji predstavnik tzv. srednje stoe Panetije Rodski. Najveći je, međutim, utjecaj imala nesumnjivo tzv. mlada stoa, a njezini su gl. zastupnici bili Lucije Anej Seneka mlađi, Epiktet i car Marko Aurelije. Po stoičkoj fizici sve nastaje iz materije koju prožima stvaralačka božanska vatra i oživljuje ju kao dah (pneuma). Najviši je etički princip »živjeti u skladu s prirodom«, te je za čovjeka jedino dobro vrlina, a jedino zlo porok. Sve drugo – zdravlje, bogatstvo, život, smrt – potpuno je nebitno, a sreća se sastoji u nepostojanju potreba i nezavisnosti od svega vanjskog. Stoički mudrac slobodan je od svih afekata, građanin je cijeloga svijeta koji uviđa da su sva razumna bića, svi ljudi srodni. Zato stoici propovijedaju ljubav prema svim ljudima, pa čak (prvi put u povijesti) i prema robovima, te postavljaju ideal zajedničke svj. države. Skepticizam je u rimskoj filozofiji okarakteriziran jače izraženim idealističkim tendencijama u usporedbi s ranijim varijantama tog oblika filozofiranja. On se obnavlja u I. st. pr. Kr. djelatnošću Ptolemejevih učenika. S kasnijim se, međutim, predstavnicima skepticizma škola filoz. skepse povezuje sa školom liječnika empiričara. Predstavnici rimskog eklekticizma, u kojem se očituju različita filoz. naučavanja, također su Marko Tulije Ciceron, Marko Terencije Varon, Kvint Sekstije, Lucije Krasicije i Papirije Fabijan. Najznačajniji je među njima Ciceron, iznimno zaslužan ponajprije zato što je prenio neke aspekte grčke kulture, a posebno filozofije, na rimsko tlo. Njegova su djela pretežno popularizacije helenske misli, i u njima tek u nekim etičkim koncepcijama ima originalnijih pokušaja uvjetovanih specifičnostima društv. previranja u Rimu. Među različitim varijantama idealistički zasnovane novopitagorejske filozofije i neoplatonizma (Amonije Saka) posebno mjesto zauzima u ono doba utjecajna filozofija Plotina (205–270). Propovijedajući asketizam i religioznu ekstazu, on je još radikalnije i idealistički ekstremnije od samoga Platona branio naučavanja o dvama svjetovima (svijet ideja i osjetilnih, materijalnih stvari) i uopće nije priznavao liječničko umijeće. Za nj je posebno značajno što je (prvi put u povijesti filozofije) ujedinio metafiziku lijepog s teorijom umjetnosti, što su ju bili razdvajali i Platon i Aristotel. Plotinovi učenici osobitu pozornost posvećivali su ispitivanju logičkih problema. Posljednji značajni predstavnik neoplatonizma i ujedno posljednji predstavnik rimske filozofije i rimskog kulturnoga kruga u užem smislu bio je Boetije (480–524), koji je znatno utjecao na kršć. filozofe prijevodima grč. spisa na latinski, komentarima Aristotelovih djela i originalnom filoz. raspravom »O utjehi filozofije«.
Književnost
Književnost
→ rimska književnost
Likovne umjetnosti
Umjetnost Rimskoga Carstva nastala je u helenističkom okruženju, pri čem su došla do izražaja ugl. tri čimbenika: baština starorimske pučke umjetnosti, povezivanje s etrurskom civilizacijom i utjecaj grčke umjetnosti. Politički i vojni uspjesi Rima doveli su u II. st. pr. Kr. do jedinstvene rimske kulture, koja se potom širila i na osvojena područja što su se stalno povećavala. U najranijem razdoblju os. su bila utjecajna etrurska umjetnička dostignuća, jer je Rim dugo privlačio mnoge etrurske graditelje i umjetnike. U III. st. pr. Kr. u Rim su dolazili i helenistički umjetnici, u II. st. pr. Kr. njihov se broj povećavao, pri čem su os. vidljivi utjecaji važnih umjetničkih središta (Pergam). Grčki izvornici i kopije bili su vrlo traženi, posebice od II. st. pr. Kr., kada je u Rim bio dopremljen velik broj helenističkih umjetnina (brončani i mramorni kipovi, srebrni pribor iz hramskih riznica), najvećim dijelom kao ratni plijen ili opljačkane umjetnine. Rano I. st. pr. Kr. usmjeruje se prema grčkoj klasici, pa je car Oktavijan August nastojao obnoviti umjetnost u duhu domovinske odanosti (latinski pietas), što je dovelo do strogoga klasicizma (augustovska umjetnost). Rimska je umjetnost svoju samosvojnost postigla posebno u graditeljstvu, umjetnosti portreta i reljefa. S druge strane, u mnogim područjima Carstva, bez obzira na često preuzimanje službenih umjetnčikih oblika, zahvaljujući postojanosti lokalne tradicije umjetnost je imala vlastiti razvoj (provincijalna umjetnost). Kraj rimske umjetnosti nije strogo omeđen; općenito se umjetnost postkonstantinovskoga razdoblja do smrti cara Justinijana I. (565) naziva kasnoantičkom umjetnosti, sastavni dio koje je i ranokršćanska umjetnost.
Razvoj arhitekture od početka je odražavao specifičan stil rimskog javnog i privatnoga života. Grčki uzori, iako vrlo cijenjeni, nisu zadovoljavali sve potrebe rimskoga građanstva, od opskrbe vodom do spektakularnih zabava; trebalo je pronaći nove oblike, jeftinije materijale i djelotvornije metode gradnje. Za razliku od grčke arhitekture, koja je poznavala samo ravni strop, rimska je u širokom opsegu primjenjivala tehniku nadsvođivanja – križni svod i kupolu pri građenju opekom, a jednostavni luk i bačvasti svod pri građenju u kamenu. Kombinacijom jonskoga i korintskoga kapitela Rimljani su stvorili kompozitni kapitel, koji su u praksi najčešće upotrebljavali. Planski podizani gradovi i naselja imali su, poput vojničkih kastruma, geometrijsku osnovu, u kojoj se gl. ulice, cardo i decumanus, sijeku pod pravim kutom. U njihovu je sjecištu forum, središnji javni prostor u rimskim gradovima; velike dimenzije i raskošne oblike dobio je onda kada se gradio planski i odjednom (Augustov i Trajanov forum u Rimu). Već u doba Republike razvili su se određeni tipovi javnih zgrada koji su u carsko doba dostigli vrhunac razvoja – amfiteatar (Rim; Verona; Nîmes; Pula), teatar (prvi kameni teatar u Rimu sredina I. st. pr. Kr.; Orange), bazilika – sudnica i tržnica (Rim), terme – koje su se od jednostavnih oblika razvile u monumentalne i raskošne građevine (Karakaline i Dioklecijanove terme u Rimu; »carske terme« u Trieru) i hram, koji uz grčke pokazuje i očite etrurske utjecaje (Fortuna Virilis, II. st. pr. Kr., Rim; Nîmes; Cori; Pula; Tebessa; raskošni kompleksi velikog i maloga hrama u Baalbeku). U manjoj je mjeri razvijen tip hrama kružna tlocrta (Vestin hram u Rimu; Baalbek); najmonumentalniji je primjer takva hrama Panteon u Rimu. Privatna kuća, od najstarijega tipa s atrijem, preuzela je pod sve jačim utjecajem helenizma, grčki tip kuće s peristilom (niz kuća u Pompejima). U palačama careva taj je tip kuće dobio najraskošniji oblik (u Rimu »Domus aurea« i palača Flavijevaca). U kasnoj antici nastalo je jedno od najznačajnijih djela rimske arhitekture, palača cara Dioklecijana u Splitu (oko 300); arhitektonski ona je sinteza elemenata vojničkoga logora i rimske vile. Specifičan su arhitektonski objekt slavoluci dekorirani reljefima (Titov, Severov i Konstantinov u Rimu; Orange; St. Rémy; Benevent; Aosta; Pula) kao spomenici službene umjetnosti, koja je služila veličanju careva i vojskovođa. Grobni spomenici pokazuju najrazličitije oblike, od piramide (Cestijeva piramida u Rimu), preko sarkofaga (često s reljefnim likovima pokojnika i mitološkim prizorima) i kolumbarija do najjednostavnijih grobova izgrađenih od crijepova. Posebno mjesto u arhitekturi imaju akvedukti (Campania, Nîmes, Segovia, Solin). Vrlo visoku tehničku vještinu razvili su Rimljani u cestogradnji. Vitruvije, graditelj Augustova doba, svojim je djelom »De architectura« znatno utjecao na renesansne graditelje.
Najistaknutije mjesto u rimskom kiparstvu zauzima portretno poprsje i kip. Razvijajući se, u okviru kulta pokojnika, na domaćim tradicijama, i došavši poslije pod plodan utjecaj grčke plastike, portreti se ubrajaju u najbolja ostvarenja rimske likovne umjetnosti. Njihov je razvoj tekao od čisto verističke koncepcije u doba Republike (portreti Pompeja i Cicerona), preko reprezentativnoga polikletovskog stila (»August od Primaporte«) i sasvim slikarski shvaćenoga, psihološki fino karakteriziranoga, portreta u drugoj polovici II. st. (Karakala), do postupne stilizacije (konjanički kip Marka Aurelija) i na kraju do monumentalne jednostavnosti (kolosalna bista Konstantina Velikoga). Posebno su karakteristični reljefi s prikazima povijesnih događaja (u Rimu »Ara Pacis Augustae«, Trajanov stup s prizorima iz rata protiv Dačana te stup Marka Aurelija s prizorima iz ratova protiv Germana i Sarmata). U sitnoj plastici ističu se reljefni diptisi od bjelokosti i brončane figurice.
Razvoj rimskoga zidnog slikarstva najbolje se može pratiti na zidnim slikama u Pompejima. Razlikuju se četiri razvojne faze. U prvoj fazi (inkrustacijski stil, II. st. pr. Kr.) zidovi su bili raščlanjeni na pravilne obojene plohe, koje su u početku oponašale različite vrste mramora ili kamena; poslije su te plohe dobile samostalno, isključivo kolorističko značenje. U drugoj fazi (perspektivni arhitekturni stil, I. st. pr. Kr.), na zidovima perspektivno naslikani elementi arhitekture – korniši, stupovi, arhitravi, edikule – iluzionistički probijaju prostor i pejzažnim vedutama (s mitološkim prizorima ili arhitektonskim objektima) dočaravaju vidike na velike prostore u prirodi (tzv. Livijina kuća na Palatinu). Treća faza (Augustov stil, kraj I. st. pr. Kr. i poč. I. st.) zadržala je formalne elemente druge faze, ali ih tretira sasvim plošno: zidovi ponovno zatvaraju prostor, ne otvarajući prividne vidike na prirodu, a naslikani stupovi ili edikule služe samo kao okviri za prizore prikazane na zidovima (često pejzažne slike s malim štafažnim figurama; »Aldobrandinska svadba«). Četvrta faza (doba Flavijevaca), primjenjujući elemente druge i treće faze, stvorila je iluzionistički stil sasvim barokne koncepcije s nerealnim arhitekturnim elementima (Apolonova kuća u Pompejima). Najvrjedniji su dio toga slikarstva, koje vrlo često donosi kopije djela grčkoga slikarstva, mrtve prirode i pejzaži (npr. pejzaži iz jedne kuće na Eskvilinu s prizorima iz »Odiseje«). Povijesni i mitološki prizori najčešće su izvedeni u tehnici mozaika (npr. »Aleksandrov mozaik« iz Faunove kuće u Pompejima).
Umjetnički obrt razvijali su Rimljani u svim njegovim granama do visoka tehničkog savršenstva – od luksuznoga posoblja, brončanih svjetiljaka i ogledala (ukrašenih u tehnici iskucavanja ili graviranja), preko srebrnoga posuđa (nalazi iz Boscorealea i Hildesheima), fibula i gema (»Gemma Augustea«) do predmeta od stakla i keramike (terra sigillata).
