flamen (latinski; u množini flamines), u rimskoj religiji, jedan od petnaestorice svećenika dodijeljenih kultovima petnaestero bogova. Bio je član svećeničkoga zbora (latinski Collegium pontificum) koji je predvodio pontifeks (pontifex maximus). Svu petnaestoricu svećenika imenovao je pontifeks. Trojica »većih« svećenika (flamines maiores), birana iz patricijskih obitelji, predvodila su štovanje državnih, najstarijih bogova, Jupitera (flamen Dialis, od Jupiterova starolatinskoga imena Diespiter), Marsa (flamen Martialis) i Kvirina (flamen Quirinalis), dok su dvanaestorica »manjih« svećenika (flamines minores) bila posvećena starijim bogovima (flamen Carmentalis, Cerialis, Falacer, Floralis, Furrinalis, Palatualis, Pomonalis, Portunalis, Volcanalis te Volturnalis), pri čemu se dvojici svećenika, odnosno bogova ime nije sačuvalo. O postanku i podrijetlu svećeničkih službi, kao i većine bogova malo se znalo već u carsko doba i najvjerojatnije pripadaju etrurskomu te staroitalskomu sloju rimske religije; također je nejasna etimologija samog naziva flamen. Prema predaji službu je uveo Numa Pompilije, bila je doživotna, a flamines su je obavljali sa svojim suprugama, također svećenicama (flaminica); rastava im je bila zabranjena. Najugledniji među njima, flamen Dialis, svaki je dan svetkovao i uvijek nosio svećeničko znamenje, a morao se pridržavati strogih odredbi o čistoći pa nije smio napustiti grad na dulje od dva dana, ne spavati u vlastitu krevetu dulje od tri noći, jahati konja, vidjeti vojsku izvan pomerija, polagati zakletve, nositi prstenje, vidjeti okovana čovjeka, doticati brašno, kvasac, sirovo meso, kozu, psa, bršljan ili grahorice, a osobito se morao kloniti dodira sa smrću i grobljem. Predvodio je svetkovine na ide, luperkalije i vinsku svetkovinu (Vinalia), a nakon smrti nasljeđivala ga je supruga, Junonina svećenica (flaminica Dialis). Flamen Martialis je na Martovske ide žrtvovao konja iz pobjedničkoga ratnog pohoda, a flamen Quirinalis predvodio svetkovine robigalije (Robigalia), konzualije (Consualia) i larentalije (Larentalia). O službi ostalih svećenika malo se zna, a čini se da je bila u vezi s poljodjelskom tradicijom koja je odumirala s razvojem grada Rima. U carsko se doba kolegij povećao svećenicima deificiranih careva (flamines Augustorum).
