prosvjetiteljstvo (francuski Lumières, njemački Aufklärung, engleski Enlightenment, talijanski illuminismo), razdoblje u europskoj kulturnoj povijesti, odn. intelektualni i duhovni pokret XVII. i XVIII. st., temeljna značajka kojega je povjerenje u um i spoznatljivost svih prirodnih i društvenih pojava. Nasuprot teocentričnoj slici svijeta, koja prirodu i društvo objašnjava polazeći od Boga, prosvjetiteljstvo je »zlatno doba humaniziranja«, u središtu kojega je čovjek (antropocentrizam) sa svojim duhovnim i tjelesnim moćima; pritom se posebno ističe individualna odgovornost. U glasovitom spisu »Što je prosvjetiteljstvo?« (»Was ist Aufklärung?«, 1783) Immanuel Kant kaže: »Prosvjetiteljstvo je čovjekov izlazak iz samoskrivljene nezrelosti«, a »nezrelost« je prije svega čovjekova nesposobnost da se samostalno služi svojim razumom. U tom smislu prosvjetiteljstvo je »hrabrost« da se čovjek osloni na samoga sebe i na svoje duhovne moći te da sukladno tomu preuzme odgovornost za svoja djela i svoje spoznaje. Samo tako čovjek može postati svjestan svoje slobode: sloboda se zadobiva »javnom upotrebom uma«, onkraj vjerovanja i slijepe pokornosti bilo kojoj vrsti autoriteta; zahtijeva se tolerancija prema tuđemu mišljenju, nepovrjedivost ljudskoga dostojanstva i slobode u svim njezinim očitovanjima. Zato ključnom riječju prosvjetiteljstva postaje kritika u smislu podvrgavanja svih dotadašnjih metafizičkih sustava i na njima počivajućih dogmi i autoriteta sudu uma. I sama se religija u dotadašnjem obliku nastoji zamijeniti »umnom religijom«.
Kao intelektualni i društveni fenomen zajedničkoga svjetonazorskog nazivnika za ukupnost filozofskih postavki, književnih tendencija i političkih ideja, prosvjetiteljstvo je nastavak humanističkih težnji renesanse i poput nje poziva se umnogome na klasičnu kulturu antičke Grčke i Rima. Kulturna klima Nizozemske XVII. st., s Benediktom de Spinozom kao paradigmatskim predstavnikom (njegova koncepcija svijeta po kojoj su Bog i priroda jedno postaje jednom od središnjih u prosvjetiteljstvu), najizravnije pak spaja renesansu i prosvjetiteljstvo. Znatan je utjecaj na idejne koncepcije prosvjetiteljstva imao i Gottfried Wilhelm Leibniz (čiji je traktat »O mudrosti« Ernst Cassirer protumačio kao skicu prosvjetiteljskoga programa), ali je prosvjetiteljstvo temeljno poteklo u empirističkoj klimi Engleske potkraj XVII. st., zbog čega se okvirno i u najširem smislu za početak toga razdoblja uzima 1688 (kada je tzv. Slavna revolucija u Engleskoj utvrdila primat Parlamenta); pritom je ključan prilog Isaaca Newtona, koji je ujedinio čisti empirizam u tradiciji Francisa Bacona i na racionalizmu zasnovan aksiomatski pristup Renéa Descartesa. Newtonova ideja univerzalnih zakona koji reguliraju prirodu i svemir (teorija gravitacije) dobila je odraz i u društvenoj misli (pretpostavka uređenoga svijeta koji čovjek može protumačiti). Prosvjetiteljske su ideje potom iz Engleske bile prenesene u Francusku, pri čem su presudni bili tekstovi Charlesa Louisa de Secondata Montesquieua (»O duhu zakona«) i Voltairea (»Filozofska pisma«), a odatle u druge europske zemlje. Ipak, vrhunac je prosvjetiteljstvo dosegnulo upravo u Francuskoj, gdje se njegovo okvirno trajanje omeđuje smrću Luja XIV. (1715) i početkom Francuske revolucije (1789), pa su u tom razdoblju francuski jezik, duh, ukus i običaji postali modelima za Europu u cjelini. Prosvjetiteljstvo je razdoblje i značajnih znanstvenih otkrića; došlo je do znatnoga napretka empirijskih prirodnih znanosti, u prvom redu mehanike, fizike i njihovih primijenjenih disciplina, potom do velikih otkrića na području elektriciteta, pa razvoja kemije, a temelj svih napredovanja bio je progres matematike. Razvio se filozofski materijalizam (Claude Adrien Helvétius, Paul Dietrich Heinrich Holbach), koji se kadikad približavao i ateizmu iako se prosvjetiteljstvo u cjelini može definirati ponajprije kao epoha deizma i prirodne religije, odn. religije razumna čovjeka, ali usmjerena protiv institucije Crkve, dakle antiklerikalna, napose u Francuskoj. Zato je u prosvjetiteljstvu došlo do radikalnoga kretanja prema sekularizmu, pa su tada nastale i prve sekularne teorije psihologije i etike (John Locke). Ideja razuma kao vrhunske i univerzalne kategorije omogućila je širenje ideja napretka i mogućnosti promjena povezanih s konceptom racionalnog uređenja svijeta. Zbog toga je u prosvjetiteljstvu od iznimna značaja filozofija politike i politička teorija, a možda najtrajnije naslijeđe prosvjetiteljstva u cjelokupnom zapadnom krugu od tada su ideje političkoga liberalizma – prirodnih i neotuđivih prava pojedinaca, tolerancije, jednakosti građana, vladavine zakona, razdiobe političke vlasti, slobode govora i religije (a sve to mijenja koncept božanskoga prava monarha), temeljene ponajprije na spisima Lockea, Montesquieua i Jean-Jacquesa Rousseaua te izražene u temeljnim ustavnopravnim dokumentima dviju velikih revolucija, američke i francuske, koje su u mnogome realizirale političke ideje epohe (»Deklaracija o nezavisnosti«, prvi politički dokument u kojem su »samorazumljiva« i »neotuđiva« prava čovjeka navedena kao temelj društvenog uređenja i opravdanje društvene akcije, »Federalistički spisi« i »Ustav« u SAD-u te »Deklaracija o pravima čovjeka i građanina« u Francuskoj). Usporedno s razvojem parlamentarne monarhije u Velikoj Britaniji te revolucionarnim promjenama sustava u Francuskoj i SAD-u, ideje prosvjetiteljstva našle su svoj odraz i u praksi tzv. prosvijećenog apsolutizma, zasnovanoga na ideji jake države (izjednačene s društvom) s jakim monarhom kao nužne protiv kaosa i anarhije, u kojem su nositelji reformi apsolutistički vladari: ruska carica Katarina II. Velika, pruski kralj Fridrik II. Veliki, ključna figura u širenju prosvjetiteljstva u Njemačkoj, austrijski car Josip II. Ipak, s obzirom na to da je svojim idejama u cjelini bilo u oprjeci s tadašnjom političkom zbiljom, prosvjetiteljstvo je nužno bilo društvenokritičko (osobito u Francuskoj) i, u konačnici, revolucionarno (iako ne smišljeno), s krajnjom i ekstremističkom posljedicom u jakobinskom razdoblju Francuske revolucije. Tada je došlo i do razvoja međunarodne trgovine popraćena širenjem ideje slobodne trgovine (fiziokrati, Adam Smith), do pojave moderne političke historiografije, odn. početaka proučavanja kulturne i nacionalne povijesti (Montesquieu, Giambattista Vico, David Hume, Edward Gibbon), budući da je prosvjetiteljstvo postavilo i temelje za promišljanje pojma nacije u političkom smislu, te do pojave modernoga kaznenog prava (Cesare Bonesano de Beccaria). Uklanjanje kršćanske tradicije i »Biblije« iz teorije društva, a time i iz javne rasprave, ostavilo je prazninu koju je ispunila popularizacija filozofije, pa se svaki intelektualac nazivao filozofom, a XVIII. st. se i samodefiniralo kao »filozofsko« (franc. siècle philosophique). O tom svjedoči i širenje enciklopedizma kao praktičnoga rezultata ideje o potrebi stjecanja znanja, počev od »Povijesnog i kritičkoga rječnika« Pierrea Baylea pa do najsveobuhvatnijega projekta epohe – francuske »Enciklopedije« u redakciji Denisa Diderota, izdanja koje u mnogome utjelovljuje duh i stil prosvjetiteljstva. Funkciju prosvjećivanja zadobila je i književnost u cjelini. Međutim, onkraj mnoštva utilitarne literature, napose pamfleta, prosvjetiteljstvo je osobito značajno kao razdoblje uspona romana. Razvija se pustolovni (Daniel Defoe, »Robinson Crusoe«), potom alegorijsko-satiričini (Jonathan Swift, »Gulliverova putovanja«), psihološki i moralistički sentimentalni (Samuel Richardson, »Pamela«; Antoine François Prévost d’Exiles, »Priča o vitezu Des Grieuxu i o Manon Lescaut«) te društveno-satirični roman (Henry Fielding, »Tom Jones«). Glavne značajke te književne vrste – narativna složenost, pripovjedna ironija, ludizam pa i autoreferencijalnost – dosežu vrhunac u remek-djelima D. Diderota (»Fatalist Jacques«) i Laurencea Sternea (»Tristram Shandy«). Istodobno filozofski i alegorijski romani i novele (Voltaire, »Candide«; Jean-François Marmontel) svjedoče o karakterističnoj prožetosti književnosti filozofijom. U javni književni život tada u mnogome ulaze privatni oblici – dnevnici i pisma, što utječe i na popularnost specifične vrste epistolarnoga romana (Montesquieu, »Perzijska pisma«; Rousseau, »Julija ili Nova Heloiza«; Pierre Ambroise Choderlos de Laclos, »Opasne veze«). Stilski je književnost prosvjetiteljstva nastavak klasicističkih zasada, napose ondje gdje se klasicizam nije razvio kao potpuno zasebna formacija, kao u engleskoj književnosti (Alexander Pope, John Dryden). Razvoj tiskarstva i širenje građanstva bili su preduvjet takva književnog razvoja (pa se u kazalištu razvila melodrama i građanska drama), ali i širenja novinstva, ponajviše u Velikoj Britaniji početkom XVIII. st. (časopisi »The Review« D. Defoea, »The Tatler« i »The Spectator« Richarda Steelea i Josepha Addisona), potom i u drugim zemljama, napose u Francuskoj (gdje je »Journal des Savants« postao uzorom bibliografskih publikacija), te je došlo do procvata specijalizirane i opće periodike, a pojavili su se i prvi sustavni dnevni listovi (»The Daily Courant« već 1702., »The Times« 1785). Povećao se broj akademija, osnivala su se učena društva (npr. Royal Society u Londonu), širile su se javne knjižnice i čitaonice, a kao institucije kulturnoga prosvjećivanja djelovali su saloni pa i kavane, npr. slavni Café Procope u Parizu.
U Hrvatskoj su najistaknutiji predstavnici epohe Andrija Kačić Miošić i Matija Antun Relković, koji su pisali didaktična djela jednodimenzionalnoga prosvjetiteljskog programa bez kritike Crkve, te na području znanosti Ruđer Bošković.
Kraj prosvjetiteljstva nazire se u pokretu »Sturm und Drang«, kao antiklasicističkoj najavi romantizma koja je inkorporirala dominantne prosvjetiteljske duhovne elemente, potom u sve većem prodoru sentimentalizma (nakon duljega supostojanja razuma i osjećaja u književnosti i filozofiji prosvjetiteljstva), kao ekstremne posljedice subjektivizma; razvio se rokoko, specifičan stil svojevrsnoga zaigranog prosvjetiteljstva, te osobito sentimentalni roman, u kojem dominira osjećajni svijet junaka (Rousseau; Johann Wolfgang Goethe, »Patnje mladoga Werthera«), a koji je u književnosti inaugurirao predromantizam kao što je Kant u filozofiji prekoračio granice prosvjetiteljstva začevši njemački klasični idealizam.
U XX. st. prosvjetiteljstvo je imalo središnju ulogu u konceptualizaciji pojma moderniteta. Političkim idejama utemeljilo je suvremenu liberalnu demokraciju te se smatralo izvorom kritičkih ideja koje su omogućile središnju poziciju koncepata slobode, demokracije, tolerancije i razuma. Do sredine XX. st. prosvjetiteljstvo se smatralo relativno jedinstvenim fenomenom u povijesti ideja, s kanonom velikih mislilaca (Montesquieu, Voltaire, Diderot i dr.); vrhunac je takva tumačenja djelo E. Cassirera »Filozofija prosvjetiteljstva« (»Die Philosophie der Aufklärung«, 1932), gdje je prosvjetiteljstvo omeđeno djelovanjem G. W. Leibniza i I. Kanta. Slično je gledište razvio kasnije i Peter Gay u sintezi »Prosvjetiteljstvo: interpretacija, I. Uspon modernoga poganstva« (»The Enlightenment: An Interpretation, I: The Rise of Modern Paganism«, 1966) koja naglašava sekularizam. U drugoj polovici XX. st. došlo je i do kritičkoga preispitivanja prosvjetiteljstva. Max Horkheimer i Theodor Adorno su tako u »Dijalektici prosvjetiteljstva« (1947) uputili na protuslovlja epohe (oslobođenje kritičkog uma svojom sklonošću instrumentalnomu racionalizmu dovodi i do represije), Franco Venturi je u djelu »Reformatorsko osamnaesto stoljeće« (»Settecento riformatore«, I–V, 1969–90), kroz interakciju patriotizma i kozmopolitizma, nastojao pokazati značaj prosvjetiteljstva u tzv. europskoj periferiji (Italija, Balkan, Ugarska, Poljska, Rusija), otvarajući put teorijskoj fragmentaciji jedinstvenoga prosvjetiteljstva, na pojedinačna, nacionalna prosvjetiteljstva, do čega je došlo 1980-ih (npr. otkriće osebujnoga škotskog prosvjetiteljstva). Od 1980-ih širi se i pristup prosvjetiteljstvu kroz analize društveno-kulturnih praksi (Robert Darnton, Daniel Roche, Roger Chartier). Istodobno, kritičko preispitivanje prosvjetiteljstva osobito zapaženo provodi Michel Foucault, analizirajući načine konstrukcije pojmova racionalnog i iracionalnoga, odn. kritizirajući ustrajanje isključivo na racionalnoj prirodi čovjeka i potpuno odbacivanje iracionalnoga.
