kritika (njem. Kritik ili franc. critique, od grč. ϰριτιϰὴ τέχνη: umijeće suđenja), ocjena, prosudba; prosuđivanje pozitivnih i negativnih strana neke pojave, čina, ideje, djela, pokreta, postupka, događaja i sl.; istraživanje načela, činjenica i sl. radi donošenja rigoroznih estetičkih ili filozofskih prosudbi o njima; umijeće prosuđivanja (vrjednovanja, ocjenjivanja) duhovnih, književnih i umjetničkih djela na temelju estetičkih kriterija; sama takva prosudba. U širem smislu, prijekor, zamjerka, prigovor, pokuda, osuda, negativno stajalište prema nečemu.
U filozofiji, postupak ispravnoga prosuđivanja, odlučivanja ili razdvajanja istinitog i neistinitoga, dobrog i zlog. Već od Platona sveukupna spoznavajuća znanost dijeli se na dva dijela: prvi dio razmatra putove spoznavanja, a drugi, kritički dio, prosuđuje valjanost spoznanoga. U doba humanizma kritika je služila kao metoda za pobijanje kasnosrednjovjekovne dijalektike, a kod A. G. Baumgartena kritika je spoznajni dio estetike koji se bavi prosuđivanjem estetskoga suda o nekom lijepom predmetu. Središnje značenje kritika ipak dobiva kod I. Kanta, u njegovim trima kritikama: prva kritika, Kritika čistog uma, bavi se »propisima« zdravoga ljudskog razuma u tijeku spoznaje; druga, Kritika praktičnog uma, ispituje sukladnost individualne radnje s općom normom djelovanja, a treća, Kritika moći rasuđivanja, prosuđuje valjanost suda ukusa u odnosu na dani predmet. Sve tri kritike imaju zadaću pokazivati granice čistog uma, koji, kada prekoračuje te granice, zapada u teškoće (antinomije). U duhu G. W. F. Hegela, koji pod kritikom razumije negaciju stare metafizike, K. Marx pretvara kritiku metafizike u kritiku društvenih odnosa, iz čega se u XX. st. razvija kritička teorija društva (Th. W. Adorno, M. Horkheimer, H. Marcuse i J. Habermas), a u oštroj suprotnosti prema platonističkoj tradiciji kritički racionalizam (K. R. Popper, H. Albert i dr.), te danas vrlo utjecajna kritika jezika (L. Wittgenstein, B. Russell, R. Carnap, P. Lorenzen i dr.), koja tradicionalne filozofijske probleme svodi na analizu iskaza. U ontologijski usmjerenoj filozofijskoj antropologiji kritika se uz »krizu« smatra bitnom odrednicom čovjeka (R. Wisser).
Književna kritika
Književna kritika
djelatnost je komentiranja, ocjenjivanja i prosuđivanja književnih djela koja prati osamostaljivanje književnosti od kraja XVIII. st. Zakoni književnog tržišta postavljali su u to doba nova mjerila književne vrijednosti, koja se više nije izvodila iz naslijeđenih religijskih ili moralnih zasada, već iz umjetničkog odmaka od njih. Za to je bilo potrebno osobito književno iskustvo i naobrazba, a budući da ih novonastalo čitateljstvo nije imalo u dovoljnoj mjeri, nastala je potreba za stručnim posredovanjem umjetničke vrijednosti književnog djela. U promjenljivim okolnostima književnog tržišta ta je vrijednost gubila nekoć postojano i umirujuće obilježje trajnosti u korist razlikovnog i uznemirujućeg obilježja novine. U skladu s tim obratom prema suvremenosti književna se kritika od kasnoprosvjetiteljskoga doba objavljuje u tjednim i dnevnim glasilima, koja, umjesto strpljiva prosvjetiteljsko-učenjačkoga rada na povijesnom kanonu, procjenjuju književnu produkciju s gledišta i u ritmu svakodnevne mijene vrijednosti. Književni se kritičar tako stavlja u službu omasovljene književne publike, koja, preplavljena raznolikošću i mnoštvom objavljenih djela, gubi vrijednosnu orijentaciju tražeći žanrovska, naraštajna ili stilska razvrstavanja te smještanje djela u autorski opus i odgovarajući književno-kulturni kontekst. U toj dimenziji književna kritika, u sve složenijoj raspodjeli funkcija unutar razvedenoga modernoga književnog sustava, obavlja važan dnevni posao »arhiviranja suvremenosti«, bez kojega se ne daju zamisliti ni odgojni ni znanstveni pogon obrade književnosti u nekome društvu. Ona svojim odlukama utječe na to koji će pisci kakve estetičke i svjetonazorne orijentacije te spolne, rasne i nacionalne pripadnosti ući u školske i obrazovne programe te postati sastavnim dijelom povijesti književnosti, akademskoga kanona i nacionalnoga korpusa. Osim autora, škola, grupacija, književna kritika na toj producentskoj strani opslužuje i izdavače potpomažući njihovu institucionalizaciju i simboličko-statusno pozicioniranje u prostoru dane kulture. U procjepu između proizvođača i potrošača, posredujući između interesa jedne i druge strane, književna kritika radi i na procesu vlastite institucionalizacije kao nezaobilazne poluge razvijenoga književnog sustava. U drugoj polovici XIX. st. književni je kritičar postao »ovlaštenim čuvarom (nacionalne) kulture« (M. Arnold). Zato su suvremene akademske povijesti književnosti nezamislive bez isticanja važnosti književnoga kritičara za razvoj književnog života, oblikovanje književnih škola i pokreta, afirmaciju i profiliranje određenih autora, pokretanje književnih časopisa i listova, artikulaciju programa i manifesta i sl. Modalna, medijska i stilska diferencijacija »preradbenoga pogona« suvremenoga književnog sustava pridonosi oblikovanju novih žanrova književne kritike; uz tradicionalne prikaze i recenzije knjiga danas se njeguju predgovori, pogovori, analize, komentari, kolumne, nastupi na javnim tribinama, talkshowovi, okrugli stolovi i panel-razgovori. Naglasak kritičarove djelatnosti premješta se na objašnjavanje širih kulturnih pojava i mijena, na razabiranje i tumačenje naznaka u dnevnome previranju kulturnog života. Tako se oblikuju novi profili književnih kritičara, koji podrazumijevaju upućenost ne samo u književnu već i u kulturnu i političku podlogu suvremenih zbivanja, u intelektualne tendencije na vrlo široku planu.
Kazališna kritika
Kazališna kritika
podvrsta je teatrološke djelatnosti unutar koje se redovito prati tekući kazališni repertoar, sa svrhom da se pojedine predstave opišu, analiziraju i vrjednuju. Kako je kazališna predstava efemerna karaktera, kazališna kritika ima izrazitu dokumentarnu vrijednost i povijesnu odgovornost, jer je odsudnom građom naknadnih kazališnopovijesnih spoznaja. Poput književne kritike, osamostalila se u XVIII. st., s razvojem dnevnoga tiska, prevlašću ideje o racionalnoj gledateljskoj prosudbi te porastom zanimanja visokoga građanstva za salonske rasprave o estetskim pitanjima. Važnost joj se povećavala proporcionalno s profesionalizacijom i komercijalizacijom kazališta, oslobođena nužde, ali i povlastica aristokratskoga patronata pa u tržišnim uvjetima kazališna kritika može presuditi o opstanku pojedinih predstava na repertoaru. Složenost i kolektivni značaj kazališnog fenomena zahtijevaju analizu i procjenu višestrukih sastavnica (dramskoga teksta – osobito ako je riječ o praizvedbi – zatim glume, režije, scenografske i kostimografske opreme, glazbe i scenskoga pokreta te kulturnopovijesne okolnosti izvedbe), kojima važnost svaki kritičar hijerarhijski određuje prema vlastitom nahođenju, sklonostima, obrazovnom dijapazonu i spisateljskom registru. Isprva se kazališna kritika pretežito usredotočivala na dramski tekst i glumu; s nastupom redateljskog autorstva početkom XX. st. sve je više pozornosti obraćala specifičnostima pojedinoga režijskog tumačenja, kojemu su se ostale sastavnice podređivale, a nerijetko je i zagovarala, osobito nakon II. svjetskog rata, kazalište inovacije i društvenog angažmana. Potkraj XX. st. i početkom XXI. st. kazališnu kritiku odlikuju visoki teorijski standardi, nesklonost primatu dramskoga kazališta, deskripciji predstave i reprezentaciji kao temeljnomu mjerilu, koje se potiskuje u prilog žanrovskoj hibridizaciji, izvedbenomu aspektu, ali i mreži kulturoloških referenci koja presijeca kazališni čin.
Likovna kritika
Likovna kritika
teorijsko je i praktično ocjenjivanje, komentiranje i prosuđivanje umjetničkoga djela, pojave, stila, smjera i sl. Nastala je formiranjem moderne kulture potkraj XVIII. st., a korijeni joj sežu u XVI. st. (tekstovi o suvremenome venecijanskom slikarstvu autora P. Aretina, Lodovica Dolcea i Paola Pina). U doba protureformacije težište kritike bilo je na odgojnoj funkciji i emocionalnom utjecaju koji je pridonosio podvrgavanju umjetnosti religioznim i moralističkim ciljevima. U okviru prosvjetiteljstva razvila se u Engleskoj u XVIII. st. specijalistička kritika, koja je odbacivala svaki dogmatizam. Kulturološka vrijednost likovne kritike intenzivirala se u XIX. st. Ch. Baudelaire predstavnik je romantične kritike (prvi je postavio pitanje odnosa lijepog i ružnoga). S prevlašću pozitivizma osnovom analize djela postaju biografizam, historicizam i psihologizam. Prema stilskim formacijama likovna se kritika može klasificirati na realističku, impresionističku, simbolističku, ekspresionističku i kritiku avangarde. U povijesti likovne kritike odlučujući je doprinos talijanskoga povjesničara umjetnosti L. Venturija, koji je u knjizi Povijest likovne kritike (1936), odbacivši kriterije klasične idealističke estetike i kritike, sintetizirao dotadašnje spoznaje o toj temi. Kao vodeći predstavnik biografske kritike, zauzimao se za autonomnost umjetnosti; po njemu ne postoji savršena forma, svako je umjetničko djelo jedinstvo oblika i sadržaja, realizma i idealizma. Nakon 1945. likovna je kritika sve aktivnije sudjelovala u formiranju umjetnosti koristeći se sredstvima masovnoga komuniciranja (izložbe, televizija, časopisi) i institucijama (galerije, muzeji), s pomoću kojih je utjecala na uspostavljanje vodećih trendova i kriterija vrjednovanja umjetnosti, a time i na tržište umjetnina. Modernističku kritiku, koja se zasnivala na formalističkoj estetici i teoriji čiste vizualnosti (vodeći predstavnik Clement Greenberg), zamijenila je kasnih 1970-ih postmodernistička kritika, koja se pod utjecajem strukturalizma i pluralizma kulturnih teorija (feministička, postkolonijalne teorije) bavi značenjem djela.
Glazbena kritika
Glazbena kritika
javno je, uglavnom verbalno artikulirano vrjednovanje glazbenog djela i njegove izvedbe namijenjeno tekućoj publicistici. U svjetlu sve raširenijeg utjecaja anglosaskoga termina criticism, koji se, preuzet iz teorije književnosti, odnosi na proučavanje glazbenog fenomena u najširem smislu, tu uobičajenu definiciju potrebno je proširiti tumačenjem kritike kao načina mišljenja koje, razlikujući i vrjednujući, djeluje na svim razinama glazbenog života. Sukladno novijim poimanjima glazbe i glazbenosti te medijima njezina posredovanja, time je predmet kritike moguće definirati i izvan kategorija djela i čak umjetnosti, a način njezina očitovanja kao svaku interakciju i komunikaciju glazbom – od poduke, interpretacije ili kompozicije, do konverzacije i organizacije i, dakako, svih oblika stručnoga pisanja i govorenja o glazbi, na povijesnoj, teorijskoj ili biografskoj razini. Unutar tih kategorija otvara se, potom, prostor za tzv. višu kritiku, prema Th. W. Adornu zasebnom, glazbi ravnopravnom obliku kreativne (literarne) refleksije, koji na autonomnoj i istodobno glazbenom fenomenu imanentnoj razini traga za njegovim istinosnim sadržajem, izdižući se nad analitički pozitivizam, koji, dakako, svojim diskursom metodološki uključuje. Povijest tako široko protumačene kritike počinje gdje i povijest same glazbe i njezine estetike, dakle s Platonom ili, primjerice, raspravama pitagorejaca i aristoksenovaca. Shvaćena u užem smislu kao praksa određenoga diskursa, ta je povijest povezana s početcima javnih oblika komunikacije što ih je potaknuo prosvjetiteljski duh kasnoga XVII. st. i stasanje građanske glazbene kulture početkom XVIII. st. Osebujni je procvat glazbena kritika doživjela u XIX. st., kada se od kritičara osim erudicije i vještine sve više očekivala i kreativnost, ali i (znanstvena?) analitičnost i objektivnost na kojima je E. Hanslick (1825–1904), kao središnji lik europske glazbene kritike svojega doba, gradio svoj neprijeporni profesionalni autoritet. Burnim promjenama na svim planovima glazbenosti, od estetičkih, teorijskih i tehnoloških do kulturoloških i filozofijskih, XX. st. suočilo je glazbenu kritiku s pritiscima strukovnoga hermetizma, populističkih (političkih) ideologema i rastuće medijske eksponiranosti kojima su odolijevali tek malobrojni, što je osim erozije njezina autoriteta uzrokovalo i potrebu za bitnim promjenama njezina diskursa.
Pošto se 1960-ih i 1970-ih donekle retroaktivno i komprimirano obračunala s estetičkim i drugim traumama glazbene avangarde, glazbena se kritika potkraj XX. st., suočena s poststrukturalističkim teorijskim koncepcijama, estetičkom pomirljivošću postmoderne i žanrovskim eklekticizmom hipertrofirane glazbene ponude, nastoji snalaziti uz pomoć relativiziranih kriterija prilagođenih prakticističkoj i promatračkoj poziciji na koju je uglavnom svedena.
Filmska kritika
Kao poseban tip pisanja o filmu (vrsta nefikcionalnoga književnog izlaganja strukturno identična književnoj, likovnoj, glazbenoj i kazališnoj kritici), filmska kritika javila se početkom 1910-ih, u razdoblju standardizacije filmske proizvodnje i razvoja specifičnih izražajnih sredstava narativnoga filma kao umjetničkog oblika. Prve su kritike bile uglavnom informativne i često više usmjerene na okolnosti nastanka filma, uz prepričavanje i komentiranje sadržaja, odn. tematskoga sloja te procjenu komercijalnoga potencijala djela. Takav se tip kritike zadržao i do danas, uglavnom u općeinformativnome dnevnom i tjednom tisku. Početkom 1920-ih javio se i tip esejističkih kritika (koje su često pisali istaknuti likovni, književni i kazališni kritičari), usmjerenih na interpretaciju stila i umjetničkoga konteksta djela. Tada se definitivno učvrstila posebna profesija filmskoga kritičara pa je 1930. u Bruxellesu osnovana međunarodna federacija filmskih novinara (FIPRESCI). Od polovice 1950-ih javili su se novi naraštaji kritičara »filmofila«; posebice je značajna skupina kritičara oko časopisa Cahiers du cinéma, koja širi razumijevanje o filmu kao autonomnom umjetničkom sustavu; u skladu s tim oni su inaugurirali samosvjestan smjer autorske kritike, koji je od 1960-ih prevladavao u pisanju filmskih kritika (alternativno ili u spoju sa žanrovskom kritikom, koja se posebice širila 1970-ih), ne samo u filmskim časopisima nego i u dnevnom i tjednom tisku. S institucionalizacijom proučavanja filma od 1960-ih, u specijaliziranim se pak časopisima šire raznovrsni, doktrinarno uobličeni pristupi poput strukturalističke, potom poststrukturalističke, ideološke i psihoanalitičke kritike.
