rokoko (franc. rococo, pokraćeno i reduplicirano od rocaille: ukras od školjaka, kamenčića, tvorba od starofranc. rocal, rochal: stijena).
1. Stil u likovnoj umjetnosti (također stil Luj XV.) koji se pojavio u Francuskoj oko 1720. i trajao približno do 1780; iz Francuske se ubrzo proširio po svim europskim zemljama. Proizišao je iz baroka i stila régence, preinačivši njihove monumentalne i pompozne oblike u lakše, intimnije i nježnije, osobito u unutrašnjem uređenju dvoraca i palača. Rokoko je ponajprije umjetnost interijera, koji se ukrašavao slikama, tapiserijama, zrcalima, pozlaćenim štukom i motivima iz kineske umjetnosti (chinoiserie), te bujnom ornamentikom (vitice, povijuše, školjke, puževi, umjetne sige i sl.) nepravilnih i asimetričnih, često vrlo neobičnih oblika. Sve je u tom stilskom razdoblju profinjeno, kićeno i detaljizirano: pokućstvo (javlja se novi tip pokućstva – pisaći stolovi s posebnim mehanizmima za otvaranje, tajnim pretincima i sl.), tkanine (damast i brokat svijetlih boja i nježnih uzoraka), moda (krinoline, frakovi, čipke, vlasulje) i sitni luksuzni predmeti (lepeze, parfemske bočice – flaconi, bombonijere). U parkovima oko dvoraca skladna i jednostavna vanjskog izgleda podizali su se kineski paviljoni, pagode i male čajane. U skladu s načelom povratka prirodi (J.-J. Rousseau), u vrtnoj arhitekturi težilo se stvaranju parka prirodna izgleda. Tvorac takva pejzažnoga perivoja bio je engleski pejzažni arhitekt W. Kent (Kensington Gardens, 1721–27). Glavni predstavnici rokoko graditeljstva bili su u Francuskoj G. Boffrand, graditelj dvorca Malgrange kraj Nancyja (1712) i palače Soubise u Parizu (1735., u kojoj se nalazi Salon de la Princesse, remek-djelo francuskog rokokoa), i Juste Aurèle Meissonnier, autor projekta za pročelje crkve Saint-Sulpice u Parizu (1726) i Kabineta zrcala u palači Franciszeka Bielińskog u Dresdenu (1734). U Njemačkoj je najznačajniji graditelj bio M. D. Pöppelmann, autor kompleksa Zwinger u Dresdenu (1711–19). Zajedno s kiparom B. Permoserom tvorac je Zwingerstila, iz kojega se razvila arhitektura i dekoracija njemačkoga rokokoa. U Austriji su najslavniji arhitekti toga razdoblja bili J. B. Fisher von Erlach, graditelj Hofburga i crkve sv. Karla u Beču, i J. L. von Hildebrandt, autor palače Belvedere u Beču. U Rusiji, osobito u Sankt Peterburgu, B. F. Rastrelli stvorio je inačicu rokokoa s obilježjima ruskoga tradicionalnoga graditeljstva (stil Rastrelli). Kiparstvo rokokoa nadovezalo se na barokno; mnogobrojni anonimni kipari izrađivali su kipove, reljefe i ornamente za pročelja, zabate, balustrade dvoraca i crkava, a malobrojni su stvorili umjetnički vrsne portrete, konjaničke spomenike, dekorativne figure za kraljevske rezidencije i nadgrobne spomenike te sitnu plastiku; u Francuskoj su skulpture u stilu rokokoa stvarali kipari Edme Bouchardon, Clodion, Guillaume Coustou st. i ml. i Jean-Jacques Caffiéri te svoje rane radove J.-B. Pigalle, u Austriji G. R. Donner, u Italiji Filippo della Valle, koji je zajedno s Pietrom Braccijem izradio kipove za Fontanu di Trevi u Rimu. U njihovim su djelima prisutne odlike rokokoa, ali uporaba antičkih oblika navješćuje prijelaz u klasicizam. U Španjolskoj se pod utjecajem churriguerizma nastavila barokna veristička tradicija; u Madridu je djelovao Luís Salvador Carmona (prvi ravnatelj Akademije San Fernando, osnovana 1752). U francuskom slikarstvu rokoko je bio izražen već u djelima A. Watteaua (galantne svečanosti, pastoralni i ljubavni prizori, likovi iz talijanske komedije dell’arte i sl.), a dosegnuo je vrhunac u senzualnim platnima F. Bouchera (osobito u privlačljivim ženskim portretima, npr. Mme Pompadour) i J.-H. Fragonarda. U Njemačkoj je rokoko obilježio rana djela A. R. Mengsa i dekoracije interijera braće Egida Quirina i Cosmasa Damiana Asama. Glavni predstavnici rokoko slikarstva u Italiji bili su G. B. Tiepolo i majstori vedutnoga slikarstva Canaletto i F. Guardi, u Engleskoj W. Hogarth te portretisti J. Reynolds i Th. Gainsborough. U doba rokokoa bile su osnovane mnogobrojne manufakture porculana (Meissen i Nymphenburg u Njemačkoj, Sèvres i Chantilly u Francuskoj, Capodimonte u Italiji i Wedgwood u Engleskoj). Od porculana su se, osim finoga stolnoga posuđa, izrađivali svijećnjaci, lusteri, intarzije na pokućstvu, njime su se oblagale stijene soba, kočija i sl., a proizvodnja je dosegnula vrhunac u sitnoj plastici (figurice i skupine figurica, uglavnom pastoralni prizori te likovi životinja u višebojnom porculanu) u suradnji s istaknutim umjetnicima (Johann Joachim Kandler u Meissenu i F. Boucher u Sèvresu). Vrhunac elegantnog i originalnoga pokućstva bogate ornamentike s figuralnim intarzijama i pozlaćenim brončanim okovima dosegnuli su majstori stolari ebenisti u Francuskoj (Charles Cressent i Jean-Henri Riesener), Njemačkoj (David i Abraham Roentgen) i Engleskoj (Th. Chippendale). U Hrvatskoj se rokoko javio sporadično (zidne slike s prizorima alegorijskoga sadržaja u dvorcu Miljana).
2. Književnopovijesni naziv za stilsko razdoblje koje se javilo u XVIII. st. u nekim europskim književnostima, prije svega u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj. Kao odlike književnosti rokokoa navode se vedrina i gracioznost stila, ali i razuzdanost i lakomislenost u shvaćanju života. Među najznačajnijim su oblicima rokokoa anakreontsko pjesništvo, basna, satirična filozofska priča, humorni roman, satirična i pastoralna komedija. Književni izričaj rokokoa domišljato i samosvjesno varira i ističe formu (uporaba nepravilnih rima, stihovnih i strofnih oblika, izmjena stiha s prozom). Pripovijedanju je svojstven ironično-prisan odnos s čitateljstvom, kojemu se pripovjedač često izravno obraća. U značajne pisce rokokoa ubrajaju se Voltaire, Ch. M. Wieland, A. Pope, L. Sterne, Ewald Christian von Kleist, Ch. F. Gellert, Jacobus Bellamy, Beaumarchais, Jacques Cazotte i dr. Rokoko je jedan u nizu pojmova duhovnopovijesne škole kojima se autonomija umjetničke i šire kulturne sfere htjela opravdati univerzalnošću stila epohe i smjenom stilskih razdoblja koju pokreću umjetnosti imanentni zahtjevi forme (H. Wölfflin). U tom je smislu rokoko stilsko razdoblje u kojem barokni stil doživljava istodobni vrhunac i kraj, na putu u novo klasično doba. Pojam međutim koleba između vrijednosnog i deskriptivnoga značenja, pa se može rabiti kao prosudba stilističkog obilježja djela nastalog i u nekom drugom razdoblju.
3. U glazbi → pretklasika
