Lukan, Marko Anej (latinski Marcus Annaeus Lucanus [ma:'rkus an:ại'us lu:ka:'nus]), rimski književnik (Corduba, danas Córdoba, 3. XI. 39 – Rim, IV. 65). Unuk Seneke Starijega, nećak Seneke Mlađega. Školovao se u Rimu, gdje mu je glavni učitelj bio stoičar Kornut, i u Ateni, odakle se vratio na poziv cara Nerona. Iako ga je isprva visoko cijenio, Neron je, čini se, ubrzo postao jalan zbog njegova književna uspjeha i zabranio mu svaki javni nastup. Početkom 65. pridružio se uroti Gaja Kalpurnija Pizona; pošto je urota bila otkrivena, oduzeo si je život.
Lukan je bio neobično plodan autor, no od svih se njegovih tekstova očuvao jedino ep O građanskom ratu (De bello civili), u predaji poznat i pod naslovom Farsalija (Pharsalia), prema mjestu odlučujuće Cezarove pobjede nad Pompejem. Djelo obuhvaća 10 knjiga i ostalo je nedovršeno: započinje Cezarovim prelaskom Rubikona, a završava njegovim boravkom u Aleksandriji. U faktografskome smislu Lukan se oslanja na Tita Livija i samoga Cezara, ali povijesnu istinu vrlo slobodno prilagođava zahtjevima priče. U epu nema glavnog junaka: Cezar je nemoralan nasilnik, iako vrlo hrabar; Pompej je sjena vlastite negdanje veličine, nemoćni branitelj oslabjele republike; jedino Katon Utički, dosljednošću stoičkoga mudraca, brani svetost državnih institucija. Raskid s tradicijom ogleda se i u tome što se u epu ne pojavljuje ni jedno božanstvo. Prikazujući građanski rat kao razdoblje neiskazivih zločina i konačnoga gubitka slobode, Lukan sustavno razara idealiziranu sliku Rima kakvu posreduje Vergilijeva Eneida. Visokoj patetičnosti pridonose dugi govori, pripovjedačevo apostrofiranje likova i moralističke upadice, uz čestu porabu hiperbola i paradoksa.
Lukanovo mjesto u recepciji rimske epike često je bilo uz bok Vergiliju. Za cijelo je srednjovjekovlje neosporni klasik; Dante ga je držao jednim od najvećih antičkih pjesnika; Shakespeare se oslanjao na nj u »rimskim dramama«; čitanje njegova djela bilo je inspirativno za Shelleyja, Goethea, Hölderlina, Foscola, Baudelairea. Za Francuske revolucije stih iz njegova epa bio je urezan u sablje Nacionalne garde (4,579: »ne znaju: mač im je dan da nitko ne bude roblje«), a u tom smislu spominje ga i jedan od dubrovačkih gospara u Vojnovićevoj drami Allons enfants.
