grčki ljubavni roman (također antički ljubavni roman, helenistički ljubavni roman), prozno-pripovjedni žanr u kasnome helenističkom i rimskom razdoblju grčke književnosti (II. st. pr. Kr. – početak VI. st.). Cjelovito je sačuvano pet djela kojima su autori Hariton (Zgoda Hereje i Kaliroje, I. st.), Ksenofont iz Efeza (Efeške priče o zgodama Antije i Abrokoma, II. st.), Ahilej Tatije (Zgoda Leukipe i Klitofonta, II. st.), Longo (Pastirske zgode Dafnisa i Hloje, početak III. st.) i Heliodor iz Emese (Etiopske priče o Teagenu i Harikleji, III. ili IV. st.). U fragmentima su sačuvani Lolijanove (Λολλιανός, Lollianós) Feničke priče (Φοινικικά – Phoinikiká, II. st.) i niz proznih ostvarenja nepoznatih autora, nastalih između II. st. pr. Kr. i III. st., koja imaju kasnije im dane konvencionalne nazive (Roman o Ninu, Roman o Hijoni, Roman o Metiohu i Partenopi, Roman o Kaligoni, Roman o Herpilidi, Roman o Sezonhozisu), dočim su sažetci izgubljenih djela Antonija Diogena (Nevjerojatne zgode onkraj Tule, I. st.) i Jambliha (Babilonske zgode, II. st.) poznati posredovanjem drugih pisaca. Za latinski tekst Historia Apollonii, regis Tyri (V. ili VI. st.), koji je najvjerojatnije nastao prema grčkom predlošku, drži se da pripada istoj tradiciji.
Iako nema jednoznačnog određenja kako se razvio grčki ljubavni roman, niti je poznato je li u antici postojao naziv za njega (odrednica »roman« pridodana mu je retrospektivno i ahistorijski), pretpostavlja se da su mu u podlozi nastanka, uz mitologiju i pučku predaju, bili odvjetci historiografske proze u stadiju dekadencije, nova komedija te ljubavno i idilično pjesništvo. U svim su sačuvanim djelima prisutni pouzdani pripovjedač i fabula prepoznatljiva obrasca, uz neznatne varijacije u zapletu s naglašenim melodramskim elementima. Pripovijedanje je usredotočeno na zbivanja i uglavnom teče kronološki, a karakterizacija likova je krajnje jednostavna. Mladi i moralno postojani protagonisti se zaljubljuju, prisilno razdvajaju uoči vjenčanja ili neposredno nakon njega pa proživljavaju niz pustolovina na putu prema ponovnom susretu. Nevolje što odgađaju sretan kraj u pravilu uključuju plovidbu brodom, boravak u stranim, mahom egzotičnim zemljama, otmicu, zatočeništvo, nasrtljive zavodničke pokušaje i ostale oblike nasilja u izvedbi različitih zlotvora. Tipično za djela nastala za druge sofistike grčki ljubavni roman odlikuju ekfraza i retorički razrađene dionice pod snažnim utjecajem deklamacije. Nezahtjevne prirode, s velikim udjelom prizornog pripovijedanja i zanemarivom količinom referenci na kanonska djela antičke kulture, što su značajke koje upućuju na mnogobrojnu, većinom žensku, tek elementarno pismenu publiku, često se određuje kao rani primjer »niskog«, odnosno popularnoknjiževnog žanra. Njegovoj popularnosti pridonijele su i izvanknjiževne okolnosti poput širenja školskog sustava, koji je u tom razdoblju postao dostupan i društveno statičnim i marginaliziranim skupinama slobodnih građana.
Osim Lukijanovih usputnih komentara, antičkih svjedočanstava o recepciji grčkoga ljubavnog romana nema. Bez obzira na pionirsko mjesto u razvoju romana kao književne vrste i posredni utjecaj koji je imao, za glavne autore fikcijske proze u rimskoj književnosti, Gaja Petronija Arbitera i Lucija Apuleja, ne smatra se da su njegovi izravni nasljednici ili imitatori. Omiljen u Bizantu, pobudio je Focijevo filološko zanimanje, a u svojim su ga opusima oživjeli Teodor Prodrom, Eustatije Makrembolit i Niketa Eugenijan. Zanimanje za tu vrstu obnovilo se u renesansi. Njemački filolog Erwin Rohde bio je začetnik modernog proučavanja grčkoga ljubavnog romana, koje je u XX. st. – napose u svjetlu pojačanog interesa za popularnu književnost i kulturu – dobilo znatan zamah. Najznačajniji doprinos njegovu proučavanju u hrvatskoj klasičnoj filologiji dao je Darko Novaković, koji ih je nekolicinu i preveo.
