sofisti (grč. σοφιστής: znalac, stručnjak), naziv za skupinu grčkih mislilaca i učitelja iz V. i IV. st. pr. Kr. koji su putovali i nudili usluge poučavanja iz retorike, lingvistike, etike, politike, ekonomije i drugih filozofskih znanja. S obzirom na nejedinstvenost u stavovima i poučavanju ne mogu se odrediti školom mišljenja, no zajednička im je odrednica usmjerenje prema antropološkim naučavanjima koja u prvi plan stavljaju čovjeka i sve vezano uz njega, a ne samo uz tada dominantne kozmološke i metafizičke rasprave. Za razliku od filozofskih škola, koje su bile zatvorene i elitističke, sofisti iznose znanje u javnost, nastupajući na trgovima i u drugim javnim prostorima gdje nude svoje usluge. Najistaknutiji predstavnik sofistike Protagora formulirao je postavku prema kojoj je »čovjek mjera svih stvari«, kao najutjecajniju krilaticu skupine. Gorgija je zastupao svojevrsni spoznajni nihilizam stavom kako »ništa ne postoji, a kad bi i postojalo ne bi se dalo spoznati, odnosno kad bi se i spoznalo, ne bi se moglo priopćiti«. Prodik iz Keja, utemeljitelj sinonimike (discipline koja proučava značenje sličnih riječi), pokazivao je nužnost semantike u pronalasku razlike između dviju prividnih istoznačnica, a Hipija iz Elide, enciklopedijskog znanja (»mudri Hipija«), ustvrdio je suprotnost između prirode i zakona, smatrajući da je svaki zakon protivan ljudima jer ih prisiljava na čine koji nisu u skladu s prirodom. Kritija je smatrao kako su religije (bogove) izmislili vladari da bi lakše vladali, Kaliklo da je zakone stvorila masa slabića kako bi se zaštitila od sile snažnih ličnosti, Trazimah da je pravednost korist jačega, a Alkidamant da je ropstvo protuprirodno. Utjecaj sofista ocjenjivao se različito. Budući da su svoja poučavanja naplaćivali, što je bilo protivno običaju vrline, dospjeli su na loš glas, osobito u Platonovim dijalozima. Sokrat i Platon optuživali su ih zbog toga što je njihov jedini cilj pobjeda u argumentaciji radi zarade, a ne radi istine i vrline. Aristotel je tvrdio da sofistički argumenti samo izgledaju valjani, dok su oni zapravo retorička i dijalektička sredstva za postizanje cilja. Zbog toga je kasnije formuliran pojam sofizam kao »lukava izmišljotina«, odn. pogrješan zaključak izveden tako da se doima ispravnim, čime se sugovornika dovodi u protuslovlje. Unatoč takvim ocjenama pojedini su sofisti znatno utjecali na razvijanje moderne svijesti o važnosti kritičko-propitivačkoga znanstvenog duha te uključenja čovjeka u društveni i politički život.
