Heliodor iz Emese (grčki Ἡλιόδωρος ὁ Ἐμεσηνός, Hēliódōros ho Emesēnós), grčki romanopisac (Emesa, danas Homs u Siriji, III. ili IV. st.). Na klasičnom atičkom dijalektu napisao je najopsežniji i strukturno najkompleksniji od pet sačuvanih grčkih ljubavnih romana Etiopske priče o Teagenu i Harikleji (Αἰϑιοπιϰὰ τὰ περὶ Θεαγένην ϰαὶ Χαρίϰλειαν – Aithiopikà tà perì Theagénēn kaì Kharíkleian), zapisavši u završnoj bilješci (tzv. sfragidi) da je »Feničanin iz Emese, iz roda Helijeva«, čime je aludirao na svoje podrijetlo, pa i da je i sam potomak emeške vladarske dinastije. Njegov roman, napisan u deset knjiga, jedan je od tzv. sofističkih romana kakvima su autori Ahilej Tatije i Longo. Po jezičnim i stilskim sličnostima s tekstovima Ahileja Tatija i Filostrata djelo bi se moglo datirati u drugu četvrtinu III. st., dok velike podudarnosti u opisu opsade Sijene (današnjeg Asuana) s izvještajem Julijana II. Apostata o trećoj perzijskoj opsadi rimske utvrde Nisibisa (danas Nusaybina) podupiru, međutim, pretpostavku da je nastalo u drugoj polovici IV. st. Roman slijedi konvencije žanra, no izdvaja se virtuoznom pripovjednom tehnikom, koja samim započinjanjem in medias res, nizom nepouzdanih pripovjedača te motivom povratka očituje uzore u epskoj poeziji, prije svega u Homerovoj Odiseji. Pripovjedne linije usložnjene su i uz pomoć podzapleta nadahnutih tragedijama i komedijama. Uz uobičajen tijek nedaća mladog para na putu do sretnog kraja, razrješava se i tajna Hariklejina podrijetla, jer je ona zapravo etiopska princeza, ostavljena kao novorođenče zbog svoje bijele kože i odrasla u Grčkoj. Roman je pobudio veliko zanimanje bizantskih književnika Teodora Prodroma, Konstantina Manasije, Eustatija Makrembolita i Nikete Eugenijana. Na zapadu otkriven u renesansi, tiskan je 1534. te je, stekavši iznimnu popularnost i mnogobrojne prijevode (prvi je bio francuski Jacquesa Amyota 1547), utjecao na razvoj ljubavnog romana baroka i sentimentalizma, što oprimjeruju djela Miguela de Cervantesa y Saavedre (Persiles i Sigismunda ili priča sa sjevernih strana), Philipa Sidneya (Arkadija), Madeleine de Scudery (Artamena ili veliki Kir; Klelija, rimska priča) i Samuela Richardsona (Clarissa ili pripovijest o mladoj dami). Dramatizirali su ga Alexandre Hardy (O čednosti i odanosti u ljubavi Teagena i Harikleje) i Pedro Calderón de la Barca (Djeca sudbine, Teagen i Harikleja), a utjecao je i na Williama Shakespearea (Cimbelin). Temeljni zaplet romana odjeknuo je u epu Torquata Tassa Oslobođeni Jeruzalem, kao i u operi Aida Giuseppea Verdija prema libretu Antonija Ghislanzonija, dok su njegovi motivi u likovnoj umjetnosti u najvećoj mjeri nadahnuli djela Abrahama Bloemarta i drugih nizozemskih slikara tzv. zlatnoga doba. Dva Heliodorova epigrama sačuvana su u devetoj knjizi zbirke Anthologia Graeca. Roman je na hrvatski preveo Milan Stahuljak (1953).
