Longo (grčki Λόγγος, Lóggos, latinski Longus), grčki romanopisac (najvjerojatnije Lezb, II/III. st.). Ime mu je poznato iz dvaju sačuvanih prijepisa (rukopisi iz XIII. i s početka XVI. st.) romana Pastirske zgode Dafnisa i Hloje (Ποιμενιϰὰ τὰ ϰατὰ Δάφνιν ϰαὶ Χλόην – Poimenikà tà katà Dáphnin kaì Khlóēn), poznatoga i kao Priče s Lezba (Λεσβιαϰά – Lesbiaká), jednoga od pet danas poznatih grčkih ljubavnih romana. Na temelju jezičnih i stilskih sličnosti s Alkifronovim epistolama i ostalim književnim djelima druge sofistike procjenjuje se da je napisano potkraj II. st. i u ranom III. st. na Lezbu. Longo je u tom hibridu ljubavnog romana i pastorale, odbacivši uobičajeni motiv ljubavi na prvi pogled, u središte zapleta smjestio postupno buđenje ljubavi i seksualno sazrijevanje naslovnih likova. Pripovijedanje, koje započinje kao ekfraza, strukturirao je kompaktno, posluživši se mnogobrojnim paralelizmima u uočljivo simetričnoj organizaciji četiriju knjiga romana. Za razliku od ostalih grčkih ljubavnih romana koji slijede konvenciju putovanja u daleke krajeve, radnju je zadržao na Lezbu. Među likove koji tipski odgovaraju figurama poznatima iz pastoralnog repertoara aleksandrijskih pjesnika, posebice Teokrita, uveo je i one nastale prema obrascima iz nove komedije, a prikaz buđenja ljubavnog i erotskog zanosa mladih i neuvjerljivo naivnih protagonista obogatio je intertekstualnim referencama na Sapfinu poeziju. Njegov je roman, koji je u Europi postao popularan nakon utjecajnoga francuskog prijevoda Jacquesa Amyota (1559), utjecao na pastoralnu i idiličnu književnost XVI. i XVII. st.: Torquata Tassa (Aminta), Philipa Sidneya (Arkadija), Williama Shakespearea (Cimbelin, Zimska priča, Oluja), Henrija Bernardina de Saint-Pierrea (Paul i Virginie) te slikarstvo i poeziju Salomona Gessnera; Voltaire ga je parodirao. U likovnoj umjetnosti motive iz romana obradili su Camille Corot, Aristide Maillol i Marc Chagall, a u glazbi Jacques Offenbach (opereta) i Maurice Ravel (balet). Djelo je doživjelo i filmske adaptacije (ističe se Mlada Afrodita, Nikos Kunduros, 1963). Roman su, ispustivši erotske dijelove, na hrvatski preveli Franjo Petračić (1896) i anonimni prevoditelj (1933), a cjelovito ga je preveo Antun Slavko Kalenić (1993).
