Historia Apollonii, regis Tyri [histo'ri·a apol:o:'ni·i: re:'gis ti'ri:] (latinski: Pripovijest o Apoloniju, kralju tirskome), latinski roman nepoznatog autora, sačuvan u verziji iz V. ili VI. st. Najstariji poznati rukopis datira iz IX. st., a prema jezičnim obilježjima i činjenici da uključuje Simfozijeve zagonetke (→ anthologia latina) mogao je nastati najranije u IV. ili V. st. Na temelju pripovjednih i motivskih podudarnosti s grčkim ljubavnim romanima, prije svega s djelom Ksenofonta iz Efeza, široko je prihvaćena pretpostavka da je riječ o latinskoj preradbi grčkog teksta koji je nastao najvjerojatnije u III. st. Takav zaključak podupiru kraći odlomci pisani u epistolografskom stilu i pokušaji ekfraze, manje uspjeli od sličnih sofističkih dijelova u grčkim uzorima. Vrlo visok udio izravnog pripovijedanja podupire tvrdnju da je roman sastavljen u skladu sa zahtjevima slabo obrazovane publike, što mjestimice opovrgavaju citati, odnosno aluzije na Vergilija (Eneida), a nešto rjeđe na Ovidija, Apuleja i Vulgatu. Pripovijedanje prati dogodovštine naslovnog lika, njegove supruge i kćeri, kojima se putevi razdvajaju da bi se nakon mnogo godina ponovno pronašli. Roman je uživao veliku popularnost u srednjem vijeku, kada je nastalo više od stotinu prijepisa, prijevoda i preradba (npr. kastiljska verzija u aleksandrincima, Apolonijeva knjiga – Libro de Apolonio), a dugotrajno zanimanje za njega nastavilo se i u ranom novovjekovlju. Poslužio je kao predložak Johnu Boweru (osmoj knjizi spjeva Confessio amantis) i Williamu Shakespeareu za Perikla i Komediju zabluda. Na hrvatski ga je preveo Darko Novaković (1980).
