muze (grčki Μοῦσα, Moũsa; Μοῖσα, Moĩsa ili Μῶσα, Mȭsa: muza), u grčkoj mitologiji božice pokroviteljice pjesnikâ te umjetničkih i znanstvenih disciplina, kćeri Zeusa i Mnemozine. Sama riječ nepoznate je etimologije (najvjerojatnije dolazi od korijena *men- koji označava sjećanje i mišljenje), a s njome su povezani pojmovi muzike, odnosno glazbe (tà mousiká, tj. mousikḗ tékhnē: umijeće pod pokroviteljstvom muza) i muzeja (tὸ Mouseĩon, lat. museum: sjedište muza). Najvjerojatnije su u izvornoj tradiciji bile tri, ali naposljetku se uvriježio broj od devet muza. Rođene na području Pijerije podno Olimpa, prebivale su u gaju na gori Helikonu u Beotiji, gdje su ih osobito štovali. Mjesto njihova i Apolonova kulta bila je i gora Parnas s pripadnim izvorom Kastalijom; zbog povezanosti s gorskim izvorima držalo ih se i nimfama. Prema Pauzaniji (Vodič po Grčkoj) starije tri muze bile su tri beotske božice Meleta, zaštitnica mišljenja i meditacije, Mnema, zaštitnica sjećanja, i Aeda, zaštitnica pjesme i pjevanja (grč. Melétē, Mnḗmē, Aoidḗ). Kako su u starijoj tradiciji one kćeri Urana i Geje, naziva ih se titanskim muzama (→ titani). Po Ciceronu (O prirodi bogova) bile su četiri: Meleta, Aeda, Arha (lat. Arche) i Telksinoja (lat. Thelxinoe). Tri muze bilježi i Plutarh (Gozbena pitanja), navodeći ih starim delfijskim imenima Neta, Mesa i Hipata (grč. Nḗtē, Mésē, Hypátē), što su istodobno i nazivi triju od sedam žica na liri, a koje se spominju i u alternativnim imenima Kefiso, Apolonida i Boristenida (grč. Kēphisṓ, Apollōnís, Borysthenís) pa se, budući da im se ocem drži Apolon (Apolon Muzeget, grč. Mousēgétēs: »vođa muza«), nazivaju »apolonskim muzama«. Homer u Odiseji u načelu spominje jednu muzu, ali ih ponegdje spominje u množini, a u XXIV. pjevanju napominje da ih ima devet. Broj i imena devet mlađih, »olimpskih muza« ustalili su se od Hezioda koji ih je poimence naveo u Postanku bogova, a u helenističko doba pripisana su im pojedina područja umjetnosti i znanosti, što je potaknulo likovne prikaze božica s predmetima ili u položajima što simboliziraju umjetničke djelatnosti – pjesničke, glazbene i plesne (ali ne i vizualne), te povijest i astronomiju – koje potiču i štite. Erato (grč. Eratṓ) kao zaštitnica lirike i ljubavne poezije predočavala se s lirom; Euterpa (grč. Eutérpē), zadužena za glazbu, s frulom; Talija (grč. Thalía ili Thaleía), pokroviteljica komedije, s komičkom maskom; Kaliopa (grč. Kalliópē), kao muza epske poezije i glavna među muzama, s pločicom za pisanje; Klio (grč. Kleiṓ), zaštitnica povijesti, sa svitkom; Melpomena (grč. Melpoménē), zaštitnica tragedije, s tragičkom maskom; Uranija (grč. Ouranía), koja potiče astronomiju, s globusom; Polihimnija (grč. Polýmnia), pokroviteljica himničkoga pjesništva i pjesništva uopće, prepoznatljiva je po zamišljenom izrazu lica, a plesačica Terpsihora (grč. Terpsikhóra) po plesnome pokretu. Pojavljuju se u sporednim ulogama u mitskim pričama: kao majke mitskih likova vezanih uz pjevanje i sviranje (Orfej, sin Kaliopin), sutkinje ili sudionice u različitim glazbenim nadmetanjima (natjecanje Apolona i Marsije) te izvođačice glazbe na svadbama (Kadmo i Harmonija) i bdijenjima za poginule junake (Ahilej). Muze se, prikazane redovito kao djevojke, kao motiv najčešće pojavljuju u likovnim umjetnostima (reljefi na rimskim sarkofazima iz II. i III. st., rimski mozaici, skulptura Antonija Canove, slikarstvo Andree Mantegne, Rafaela, Jacopa Tintoretta, Andrije Medulića, Arnolda Böcklina i Giorgija De Chirica). Pandan su muzama u rimskoj tradiciji izvorske božice Kamene (lat. Camenae).
Pjesništvo se od samih svojih početaka u europskim kulturama vezivalo uz muze. U lirici već je Sapfa u svojoj pjesničkoj školi njegovala kult muza, a ugled joj je u antici bio tolik da je nazvana »desetom muzom«; u epu pak mnogi su pjesnici, počev od Homera (»Srdžbu mi, boginjo, pjevaj…« i »O junaku mi kazuj, o Muzo…«, početci Ilijade i Odiseje), svoja djela otpočinjali invokacijom, tj. zazivom muze (npr. Vergilije, Katul, Ovidije, Dante Alighieri, John Milton). Stoga se muzu (u jednini) poistovjetilo s umjetničkim, prije svega pjesničkim nadahnućem, pa u svakidašnjem jeziku označava osobu koja nadahnjuje umjetnika. »Mahnito« stanje pjesničke ekstaze (furor poeticus) opisivalo se, kao jedan od oblika nadahnuća, kao »dar muza« u neoplatoničkoj i renesansnoj poetici. Predodžba muze kao ženske figure koja nadahnjuje umjetnika muškarca duboko se utisnula u zapadnu kulturu, pogotovo u sprezi s petrarkističkom tradicijom ranoga novovjekovlja (Danteova Beatrice, Petrarkina Laura, Shakespeareova »tamna gospa«) i romantizmom (u kojem se muza poistovjećuje s nadahnućem i voljenom osobom ujedno, napose u predrafaelita). Stoga suvremene kritičke intervencije, ponajprije tzv. rodne kritike, tumače da je žena u takvoj tradiciji idealiziran objekt, pasivna naspram umjetničkoga genija pa zaključuju da je velik broj žena ostao u sjeni umjetnika koje su nadahnule (iako su preko njihovih umjetničkih djela one i ušle u kulturno pamćenje): Beatrice Portinari (Danteov vodič kroz Čistilište i Raj), Laura de Noves (najvjerojatnije Petrarkina Laura), Simonetta Vespucci (model za Veneru i graciju na slikama Sandra Botticellija), Fanny Brawne (zaručnica Johna Keatsa), slikarica Elizabeth Siddal (supruga Dantea Gabriela Rossettija kojemu je bila model za sliku Beata Beatrix, kao i za sliku Ofelija Johna Everetta Millaisa), slikarica Berthe Morisot (model Édouardu Manetu), glumica i sufražetkinja Maud Gonne (ljubavni interes Williama Butlera Yeatsa), kiparica Camille Claudel (model Augusteu Rodinu), Zelda Fitzgerald (supruga F. Scotta Fitzgeralda), dizajnerica Emilie Flöge (model Gustavu Klimtu), Kiki de Montparnasse (model Man Rayu), fotografkinja Lee Miller (model Man Rayu), Elena Ivanovna Djakonova odnosno Gala Dalí (supruga Paula Éluarda, a potom Salvadora Dalíja kojemu je bila model za mnoga djela), slikarica Dora Maar (model Pablu Picassu) i dr.
