Maar, Dora (pravo ime Henriette Théodora Marković), francuska fotografkinja hrvatskoga podrijetla (Pariz, 22. XI. 1907 – Pariz, 16. VII. 1997). Kći arhitekta Josipa Markovića. Od 1910. živjela u Buenos Airesu, a oko 1920. vratila se u Pariz, gdje je od 1926. pohađala Školu fotografije te učila slikarstvo na Académie Julian i u atelijeru Andréa Lhotea. Od 1931. vodila je fotografski studio te izrađivala aktove, portrete i modne fotografije, koje je objavljivala u časopisima Arts et métiers graphiques, Secrets de Paris, Sex Appeal i dr. Djelovala je u političkoj kazališnoj skupini Octobre i u ljevičarskim antifašističkim skupinama Masses i Contre Attaque te se čvrsto povezala s krugom nadrealista, čije je portrete bilježila na fotografijama (André Breton, Jean Cocteau, Paul Éluard i dr.). Slikala je ulične prizore u Španjolskoj i Velikoj Britaniji prožimajući društvenu reportažu nadrealističkim efektima začudnosti (Slijepi prosac – Mendiant aveugle, 1934). Nakon što je kratko dijelila studio s Brassaïom, otvorila je 1934. novi studio te eksperimentirajući, većinom s fotomontažama i fotokolažima, sasvim prihvatila nadrealistički izraz. Stvarala je djela u kojima se uz grotesku, apsurd, erotizam i provokaciju često očituje napetost i tjeskoba (Zabranjene igre – Jeux interdits, 1935; Oniričan – Onirique, 1935; Simulator – Le Simulateur, 1936). Neki od njezinih radova antologijska su djela fotografskoga nadrealizma (Portret Ubua – Portrait dʼUbu, 1936; Ulica Astorg 29 – 29 rue dʼAstorg, 1936), izlagana na svim skupnim nadrealističkim izložbama 1935–38 (London, Pariz, New York, Tokyo, Amsterdam). Kao fotografkinja na setu filma Zločin gospodina Langa (Le Crime de monsieur Langue, 1935) Jeana Renoira susrela je Picassa; za trajanja njihove desetogodišnje intimne veze izradila je mnogobrojne Picassove portrete (serija Picassa kao Minotaura, 1937) te dokumentarne fotografije njegovih atelijera i radova (znamenita serija stvaranja Guernice, 1937). Za II. svjetskoga rata se sasvim okrenula slikarstvu; slikala je većinom pariške vedute te gotovo apstraktne provansalske pejzaže. Izradila je 1933. fotografije za knjigu Germaina Bazina Le Mont Saint Michel, a s Man Rayem 1947. ilustrirala Éluardovu zbirku pjesama Vrijeme preplavljuje (Le Temps déborde). Od 1958. se potpuno izolirala i prekinula sve veze s pariškom umjetničkom sredinom. Kako se redovito pojavljivala kao lik u Picassovim djelima, često ključnima u njegovu opusu (Guernica; serija Žena koja plače – La Femme qui pleure), za života je bila obilježena kao »Picassova muza«, što je zasjenilo njezin umjetnički rad. Tek je 1990-ih poraslo zanimanje za njezin umjetnički opus. Priređene su joj retrospektive u Parizu, Valenciji, New Yorku i Veneciji, a njezina su djela uvrštena u svjetske izložbe o nadrealizmu. U Zagrebu je 2004. održana izložba Dora Maar i Picasso, dodir pogledima. Njezin nekonvencionalan život nadahnuo je snimanje više igranih i dokumentarnih filmova, a napisane su i mnoge romansirane biografije. Većina njezinih djela pohranjena je u Musée Picasso i Centre Georges Pompidou u Parizu.
