nimfe (grč. Νύμφαι, Nýmphai, od νύμφη: djevojka), grčke božice, vezane uz prirodu i mjesta; često držane Zeusovim kćerima. Prema mjestima u kojima se zamišljalo njihovo djelovanje dijele se na najade (nimfe rijeka i potoka), melijade (nimfe gajeva i šuma), potamide (nimfe rijeka), pegeje (nimfe izvora), napeje (nimfe dolina), nerejide i okeanide (nimfe mora), oreade (nimfe planina), alsejide (nimfe svetih šuma), drijade (nimfe koje žive na drveću i dijele život i smrt) i stigije (nimfe zagrobnoga života). Obično nisu živjele same, već u skupinama, a ponekad su pratile druga božanstva – Artemidu, Hermesa, Dionizija i Pana. Sve su besmrtne osim drijada. Kada žele biti s ljudima ili s bogovima, izlaze iz svojih staništa, ali se ponovo vraćaju. Najčešće su prikazivane kao majke ili žene heroja, no neke od njih (Dafne, Kalipsa, Kalista i Maja) pojavljuju se vlastitim imenom. Čini se da su ih Grci baštinili iz indoeuropske prošlosti, a Rimljani preuzeli od Grka, izjednačivši neke od njih s domaćim božicama. Grci i Rimljani nimfama su, osobito najadama, prinosili žrtve, gradili svetišta i oltare (→ nimfej), posvećivali šume, gajeve i gore. U antičkim su likovnim prikazima nimfe čest motiv, koji se javlja i u kasnijoj umjetnosti (Palma st., P. P. Rubens, L. Cranach, J. H. Dannecker, C. Corot, A. Böcklin, A. Renoir i dr.). Motiv nimfa inspirirao je narodne priče, pjesništvo i dječju književnost (H. Ch. Andersen).
